Utakmica iz završnice SP-a 2018. poslužila je za efektan početak izvrsnih "Jadnika", zasluženo nominiranih za ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog filma. Tamnoputi klinci zaogrnuti nacionalnom trobojnicom okupljaju se za praćenje finalne tekme Francuska: Hrvatska i odlaze metroom do centra Pariza, gdje će gledati utakmicu u jednom od tamošnjih kafića. Slavlje zbog pobjede ujedinjuje čitavu Francusku. Svi su se sjatili na ulice, pjevaju "Marseljezu", a kamera ne ispušta iz vida klince koji nose zastavu poput plašta superjunaka, kao ni ključne turističke točke francuske metropole poput Slavoluka pobjede.
Osjećaj francuskog zajedništva je opipljiv, ali ne i trajan. Redatelj-debitant Ladj Ly vrlo brzo pokazuje polarizaciju i raskol kad jedan od prethodno viđenih klinaca, problematični Issa (Issa Perica), ukrade lavića iz ciganskog cirkusa u predgrađima Pariza. To će do usijanja zakuhati situaciju između rasiszmu sklonih policajaca, cigana i lokalnih (nigerijskih/muslimanskih) gangstera, jer ako se mali lav ne vrati, "bit će metaka". Film počinje kao francuski "Dan obuke".
Novajlija Stephane (Damien Bonnard) dodijeljen je u odred za suzbijanje droge bijelom rasistu Chrisu (Alexis Manenti) koji "kao i misice samo želi mir u svijetu", ali nije mu strano maltretiranje tamnoputih tinejdžerica, te Gwadi (Djebril Zonga), znatno blažem policajcu zbog njegovih afričkih korijena i islamske vjeroispovijesti. Stephane će imati vatreno krštenje tijekom patrole po kvartu gdje je Victor Hugo napisao (i ambijentirao) svoj roman iz 19. stoljeća.
"Zašto se škola zove po Victoru Hugou", Chris pita Stephana. "Zato jer je ovdje napisao 'Jadnike'", upoznat je Stephane koji će ubrzo uvidjeti razmjere sranja u kojem se našao. Razlika između Stephanea i Chrisa je Ethan Hawke-Denzel Washington; prvi smatra da mogu biti pristojni, a drugi se ne namjerava ispričavati glumeći kauboja. Stvari će poći po zlu i izmaknuti kontroli kad njih trojica uhvate Issu s namjerom da smire uzavrele strasti između cigana i Nigerijaca vraćanjem cirkuskog lavića izvornim vlasnicima. Tom prilikom ih napadnu Issini vršnjaci i počnu zasipati svime što im dođe pod ruku.
U nastalom kaosu Gwada nehotice pogodi malca-kradljivca gumenim metkom u glavu, a da situacija bude gora, sukob policajaca i klinaca snimljen je dronom povučenog dječaka-geeka Buzza (Al-Hassan Ly) s kojim on špijunira starije cure po kvartu. Dok Stephane želi odvesti krvavog i onesviještenog Issu u bolnicu, Chris inzistira da se dočepaju drona i zataškaju incident, tj. unište snimku.
Od tog trenutka "Les miserables" se vrti u začaranom krugu konfrontacija i nasilja dvosmjerne psihologije lišene crno-bijele karakterizacije unutar kvarta nalik velikom buretu baruta. "Izbit će neredi, ako se ta snimka objavi, sve će gorjeti kao 2005.", rečenica je koja nepovratno pali šibicu strepnje. Pod "2005." cilja se na trotjedne nerede u predgrađima Pariza, kad su sjevernoafrički imigranti protestirali protiv policijskog uznemiravanja. "Uništavali su aute, buseve", podsjeća Stephane.
Sličan kaos se ćuti u zraku 2018. i 2019., godine izlaska filma i "žutih prsluka", od koje 2005. nije tako daleko, kao ni 19. stoljeće iz romana Victora Hugoa koji je 1862. (za)pisao "Sjetite se, prijatelji, ne postoje loše biljke i ljudi, postoje samo loši vrtlari". Vizionarski roman je govorio o podijeljenom francuskom društvu i prorokovao erupcije nasilja zbog vječne obespravljenosti, siromaštva i zloporabe moći. Ly navlači "Jadnicima" žuti prsluk, onako kao što Stephane stavlja policijsku traku na ruku.
"Les miserables" je definitivni francuski film trenutka koji pršti od sirove redateljske vitalnosti i autentičnosti u akcijsko-dramskom dokumentarizmu novomilenijske hitnosti prilikom scena potjere itd. Usporediv je s "Mržnjom", snažnim, realistički intoniranim debijem Mathieua Kassovitza iz 1995., također na temu rasizma i policijskog nasilja u multietničkom pariškom predgrađu, ali i briljantnim "Božjim gradom" Fernanda Meirellesa, lociranim u brazilske favele.
Lokacija je i ovdje od presudne važnosti - pariška četvrt je takoreći zaseban lik filma. Arhitektura kvarta i zgrada u oku kamere jedna je od upečatljivijih slika "Jadnika", osobito u kadrovima iz zraka, kad iz Božje perspektive gleda zapaljive interakcije ljudi ispod sebe. Kamera na dronu leti unaokolo simbolizirajući duh Hugoa koji lebdi nad zbivanjima i nijemo konstatira kako se od njegova vremena do danas gotovo ništa nije promijenilo.