Ispisivanje moderne povijesti horor kinematografije najviše se s punim pravom pridaje "Istjerivaču đavola" (1973.) Williama Friedkina. Za početak, "The Exorcist" je prvi horor blockbuster ikad snimljen. Film je zaradio dotad rekordnih 193 milijuna dolara u američkim kinima, nekoliko godina prije nego što su "Jaws" Stevena Spielberga i "Star Wars" Georgea Lucasa formirali ono što danas zovemo blockbusterima.

Naime, Friedkinov horor je slovio za fenomen i Amerikanci su satima stajali po cičoj zimi da kupe karte za film i provjere iz prve ruke je li najstrašniji svih vremena kao što se priča, usput formirajući dugačke redove u gradskim blokovima. "Istjerivač đavola" je bio i pr(a)vi horor ikad nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma i režije.

U konačnici je "The Exorcist" ukupno osvojio deset nominacija za zlatni kipić, uključujući najbolju glavnu žensku ulogu Ellen Burstyn, te sporednu žensku i mušku (Linda Blair, Jason Miller), a potvrdio je dvije – zvuk i scenarij Williama Petera Blattyja, inače autora istoimena romana. Nikad prije "Istjerivača đavola" neki horor nije zabilježio sličnu prođu, ni "Rosemaryna beba" Romana Polanskog. Takav oskarovski uspjeh jedva da je zabilježen i poslije.

Za Oscara su u glavnoj kategoriji najboljeg filma konkurirali Spielbergove "Ralje", "Kad jaganjci utihnu" Jonathana Demmeja i "Bježi!" Jordana Peelea, ali teško da se ijedan od njih baš može nazvati čistim, punokrvnim hororom kao što je to "The Exorcist", premda je i sam transcendirao žanr, fukcionirajući i kao teološka drama o vjeri. "Jaws" je podjednako ili više bio mitska trilerska pustolovina, "The Silence Of The Lambs" triler o serijskom ubojici itd.

Oscara "Istjerivač đavola" nije dobio i najboljim filmom je proglašen "Žalac" Georgea Roya Hilla u konkurenciji koju su još činili Lucasovi "Američki grafiti" i "Krici i šaputanja" Ingmara Bergmana. Zanimljivo da se "The Exorcist" nalazio u konkurenciji baš s Bergmanovim "Cries and Whispers".

Jer, za važnu ulogu oca Merrina Friedkin je angažirao Bergmanova kućnog glumca, velikog Max Von Sydowa, koji, za promjenu, nije glumio u "Kricima i šaputanjima", ali sa sobom je u kadar uvijek (do)nosio nešto "bergmanovsko", tako i ovdje. Teško je gledajući "Istjerivača đavola" ne pomisliti na Bergmana pri pogledu na Von Sydowa, posebice što Friedkinov horor propituje vjeru preko njegovog lika i, još više, mladog svećenika, oca Damiena Karrasa (Miller).

U Bergmanovim metafizičkim filmovima Von Sydow se često hrvao i suočavao s Bogom, proživljavajući unutarnje krize vjere, najizraženije u čuvenom "Sedmom pečatu", gdje je kao vitez-povratnik iz križarskih ratova Antoius Block igrao partiju šaha sa Smrti u crnoj opravi, opasanoj oštrim kosirom (Bengt Ekerot).

U "Exorcistu" se suočava s još jednim opakim, nadnaravnim oponentnom – samim Vragom, a Friedkin snima Von Sydowa u novom mračnom kadru za anale kinematografije, na tragu šaha sa Smrti.  Kad Merrin jedne večeri stigne pred obiteljski dom popularne glumice Chris MacNeil (Burstyn) u kojem je Vrag opsjeo njezinu kćerku, 12-godišnju Regan (Blair), svećenik načas zastane pod uličnom svjetiljkom izašavši iz taksija i zagleda se u mračnu kuću odakle sramežljivo dopire jedan snop svjetla. Sjena Merrina pred ukletom kućom jedan je od najpamtljivijh prizora iz horora.

Uz nazočnost Von Sydowa, Friedkinov prijelomni hororski uradak s Bergmanovim zimzelenim klasikom povezuje i izostanak Boga kojeg je, nenazočnog, Block uzaludno zazivao u filmu "The Sevent Seal". "Živim u svijetu duhova, kao zatočenik snova. Želim da mi ispruži ruku, pokaže svoje lice, obrati mi se. Dozivam ga u tami, ali tamo nema nikoga", govorio je Block i dvojio u Njega ("Moramo napraviti idola od našeg straha i nazvati ga Bogom").

Friedkin u "Istjerivaču đavola" pravi svojevrsnu inverziju Blockove rečenice, radi "idola" od našeg straha i naziva ga Vragom koji će opsjesti Regan i načiniti da (provokativno!) lebdi u zraku iznad kreveta raširenih ruku u pozi Krista.  Duel s Vragom u filmu pun je religiozne ikonografije, ali Bog kao da je stao po strani i vječnu bitku dobra protiv zla prepustio čovjeku koji sumnja u sebe i njega, pri čemu opsjednuće i borba protiv nadnaravnog/Nečastivog djeluju kao eksternalizacija internih dvojbi i unutrašnjih strahova.

Karras nevoljko prihvaća vapaj upomoć od strane Chris, dvojeći u svoj poziv, gotovo i vjeru nakon smrti svoje majke. "Mislim da sam izgubio vjeru", sumnja Karras. Reganina majka nije vjernica i čudi se kad netko od posluge ostavi križ pored kćerkina kreveta.

Chris će najprije angažirati vojsku liječnika da otkriju što se kvragu događa s Regan (isprve sumnjaju na mentalnu bolest), koju sigurno muči rastava roditelja i odsutni otac, pa tek onda posegnuti za svećenicima i Karrasom. To što je Chris glumica i snima film, "Disneyjevu verziju Ho Chi Min priče", daje dodatni sloj "Exorcistu" koji je stigao u kina na kraju Vijetnamskog rata.

Je li vrag došao po svoje (Regan) zato što je njezina majka snimala baš taj i takav film ili ne, "Istjerivač đavola" intrigantno isprepleće filmsko i stvarnosno, odnosno horor s dramom, na "meta" granici koju povremeno prekoračuje detektiv Kinderman (Lee J. Cobb) kao veliki filmofil, željan odlazaka s nekim u kino i pričanja o viđenom nakon projekcije.

Sve u filmu djeluje realistično i ordinarno, dok natprirodno i ektraordinarno ne pokucaju na vrata obitelji MacNeil i uvuku se u njihove živote. Kad se to dogodi, horor počinje, i to onakav kakav publika nije do tada doživjela. Reganičin krevet će se tresti, iz njezine sobe dopiru neobični zvukovi, ona psuje kao kočijaš iz pakla, govori neljudskim glasom (glasovna uloga Mercedes McCambridge), šokira seksualnim aluzijama i opscenostima, najprije verbalno, zatim i tjelesno...

Slike filma su nezaboravne, kao i zvukovi, sjedinjeni u prizoru treskajućeg kreveta koji lupa i diže se s poda. Friedkin napada sva osjetila, izaziva mučninu i arhetipski, primarni strah od nečeg nepoznatog te priređuje uznemirujuće, traumatično, visceralno iskustvo, psihofizički horor bez presedana.

"The Exorcist" udara na psihu i izaziva tjelesni horor s prizorima kad Regan povraća zelenu sluz i njezina se glava neprirodno okreće za 360 stupnjeva. Praktički efekti su izvanredni i odlično se drže, maska još bolja dok pretvara nevino lice klinke u užasnu facu demona s krvavim brazdama. Nimalo ne iznenađuje podatak da je nekim gledateljima u realnom vremenu znalo pozliti i da su izlazili iz kina.

Od prvog susreta s "Exorcistom" u približnoj Reganinoj dobi, negdje krajem osamdesetih, potpisnik ovih redaka je iskusio bol u trbuhu, a ni novim generacijama nije bilo svejedno kad su 2001. gledali redateljsku verziju u kinu "Karaman", u vrijeme kad se svašta već snimilo unutar horora. Reputacija "Istjerivača đavola" je opravdana i 2021., na (n)ovo gledanje pred projekciju u "Kinoteci". Strašan, strašniji, "Exorcist".