Vicevi o majstoru karatea i legendi filmske akcije Chucku Norrisu danas su rasprostranjeniji od njegovih filmova. Za današnje generacije Chuck je "vic-maher" i čuvar hrvatskih pekara, a ne maher borilačkih vještina i čuvar svjetskog mira, premda je kroz viceve, GIF-ove i "meme" fotografije stekao status akcijskog božanstva. Čak i veći nego što mu, realno, pripada u panteonu žanrovske povijesti kinematografije u usporedbi s braćom po oružju, osobito kvalitetom filmova.
Ukratko, jak, jači, Chuck. Norris ispada snažniji i vic(k)astiji od Stallonea, Schwarzeneggera i Willisa, akcijskih junačina sklonih zabavnim "one-linerima" iz iste epohe (osamdesete godine prošlog stoljeća) koji su se također "voljeli igrati u džungli", a s njima je napokon podijelio kadar u "Plaćenicima 2" i dobrodošlo samoironično ispričao vic o sebi i kobri.
Fotografija kad su se Stallone i Schwarzenegger našli u bolničkom krevetu nakon ozljeda na snimanju novijih filmova iskorištena je na način da ispada kako ih je Norris poslao u bolnicu za kaznu što su ga uvrijedili. Lako za akcijske junake, jači je Chuck i od korone. Ni COVID-19 ne može ništa Chucku, ali zato Norris može COVID-u.
Jedan vic kaže "Kada je Chuck Norris bio izložen koroni, virus je 14 dana stavljen u samoizolaciju". Drugi, "Koronavirus nosi masku, da ga ne zarazi Chuck Norris", treći "Korona nije zarazila Chucka Norrisa, Chuck Norris je zarazio Koronu"... Napravljena je čak (Norris) i fotografija Chucka kako ispija koronu u plastičnoj čaši nalik onoj Coca-cole kakvu dobijete s kokicama u kinu, a mnogi je drže kao profilnu sliku na Fejsu.
Da je FB generacija gledala akcijske "Coca-cola i kokice" filmove osamdesetih, unutar fotke bi zapisala "Ja pijem koronu za doručak, a sad sam jako žedan", parafrazirajući Schwarzeneggerov "one-liner" iz hita "Commando" ("I eat Green Berets for breakfast and right now I'm very hungry!").
Novi naraštaji teško da su upoznati s premreženom akcijskom kinematografijom Chuckove dekade i teško da mogu predočiti koliko je njihov "vicko" bio popularan u osamdesetima, osobito sredinom tog desetljeća, kad je potpisniku ovih redaka, ljubitelju akcije i borilačkih vještina od malih nogu, bio jedan od najboljih filmskih prijatelja iz djetinstva.
Zato se valja vratiti vremeplovom natrag kroz vrijeme nakon što su Norrisova dva hita u kratkom roku obilježila 35. obljetnicu ("Code Of Silence" i "Invasion U.S.A."; oba 1985.), a i on sam je 2020. napunio 80. godina. Rođendan smo mu prigodno čestitali (Dragi rođendane, sretan ti Chuck Norris), pa je sad red da ga i proslavimo slaveći godišnjice "Zakona šutnje" i "Invazije na SAD", filmova iz za njega najplodnije 1985. godine, kad su u kinima igrali i još gledaniji "Rambo II" i "Komandos".
Iste godine Chuck je glumio u dva od svoja četiri najveća hita u američkim kinima: "Code Of Silence" se smješta na drugo mjesto odmah poslije "Missing In Action" (1984.), a "Invasion U.S.A." slijedi tik iza trećepozicioniranog "The Delta Force" (1986.). Među filmovima postoje određene sličnosti i odraz su akcijske klasičnosti osamdesetih. I jedan i drugi film predstavljaju Norrisa u klasičnom "norrisovskom" izdanju.
On je šutljivi policajac (Eddie Cusack), tj. bivši specijalac (Matt Hunter), "armija od jednog čovjeka", tip koji voli raditi i radit će sam, iako u "Zakonu šutnje" ima partnera, a spašava Chicago i Ameriku, posredno čitav svijet. Najbolji prijatelj Chucka na kraju oba filma je bazuka, s time da je u "Invaziji na SAD" rabi ne samo da digne u zrak leglo negativaca (skladište, klasika), nego i raznese samog zlikovca.
Negativci protiv koji se Norris bore su ružni, prljavi, zli. Rostov iz "Invasion U.S.A." (Richard Lynch) izgleda kao da je, bože 'prosti, Klaus Kinski vozio formulu umjesto Nikija Laude kad je Lauda doživio nesreću, a ima običaj (homoerotski?) isprazniti pištolj u gaće nekoga tko mu diže živce. Luis Comacho iz "Code Of Silence" (Henry Silva), osim što je zlikovac prijetećeg izgleda, prijeti ukrasiti Chuckov vrat "kolumbijskom kravatom".
Predstavljanje Chuckovih junaka je izvedeno u "Commando" stilu. Matt Hunter se povukao iz posla agent (CIA-e) u mirovinu, na osamu, baš kao John Matrix, ali pronalaze ga najprije njegovi bivši nadređeni da mu ponude povratak u službu, a potom i negativci koji će izvesti desant na njegovu kućicu.
Eddieja Cusacka u "Zakonu šutnje" zatječemo u "undercover" ulozi smetlara prilikom racije preprodaju droge. Bio je to idealan trenutak da se neka dilerska protuha zatrči za smetlarskim kamionom s kantama za smeće u ruci i dobaci "Čekajte, bojao sam se da ćete me promašiti...", a Chuck mu odgovori "Ne boj se, nećemo!" i prošara ga uzijem kojeg koristi u "Invaziji na SAD", no to je iskorišteno u "Komandosu".
Srećom, ispalio je Norris nekoliko svojih pamtljivih "one-linera" u ovim filmovima, primjerice "Ako želim tvoje mišljenje, izbit ću ga iz tebe" ("Code Of Silence") ili "Vratiš li se ovamo, toliko ću te istući desnicom da ćeš moliti za ljevicu" ("Invasion U.S.A"), čime je doslovno propagirao američko akcijsko desničarenje.
Naravno, postoje i razlike između "Zakona šutnje" i "Invazije na SAD", ekvivalentne razlici u kvaliteti filmova s logom Orion Picturesa i Cannona. Prvi, "Code Of Silence", bio je i ostao najbolji Chuckov akcić i naj-film o Prljavom Harryju bez Prljavog Harryja (scenarij je započeo svoj život s mišlju da bude filmovan u formi novog nastavka "Dirty Harry" serijala). "Invason U.S.A" je, pak, znatno slabiji, no "najnorrisovskiji" film od svih Norrisovih akcića.
Ipak, "Invazija na SAD" pokazuje da neki akcijski filmovi osamdesetih nisu imali pamet, ali jesu muda. Ovo je u osnovi Cannonov hladnoratovski odgovor na Miliusovu "Crvenu zoru", snimljenu godinu ranije, u kojem ruski teroristi nisu ništa naučili iz prethodnika u pogledu invazije na američko tlo, a sada protiv sebe imaju Chucka kao jednog od ultimativnih zaštitnika Amerike.
Svejedno, premisa je provokativna, naročito iz post-9/11 perspektive, što kulminaciju doživljava u rečenici kako (Amerikanci) "razaraju ostatak svijeta godinama i sad se čude da je razaranje došlo ovdje". Razaranje Rostova i njegovih drugova (Rusi, Kubanci...) uključuje podizanje vala bezumnog, brutalnog nasilja kako bi "okrenuli ljude jedne protiv drugih i, još gore, autoriteta".
Sve se to odvija baš u vrijeme kad je Amerika okićena blagdanskim ukrasima, na Božić, a osim obiteljskih kuća teroristi su se okomili i na šoping centre, crkve, školske autobuse..., uslijed čega na ulice izlazi američka garda, proglašava se "lockdown" i ljudi su limitirani na kupnju određeni broj artikala u dućanima (podudarnost s koronom).
Dakako, na put im staje Norris s šakama, nogama, uzijima blizancima i bazukama, rođen spreman da ispraši tur komunizmu u tijelu Rostova i pokosi ga rafalom ukoliko se, prebiven, digne s poda ili pretvori bazukom u "paramparčad". Norris je uglavnom smrtno ozbiljan u rudimentarno režiranoj akciji.
Nije, na svu sreću, sve preozbiljno, sudeći po očitom "meta" momentu kad njegov lik gleda SF iz pedesetih o invaziji letećih tanjura na Ameriku "Earth vs. the Flying Saucers", ali i malo manje očitom koketiranju akcijskog filma sa "slasher" hororom. Kako mu prezime nalaže, Chuckov protagonist Hunter lovi negativce ponašajući se sam kao antagonist "slashera" osamdesetih, od Jasona do – Chuckyja.
Redatelj "Invasion U.S.A" Joseph Zito režirao je jedan film iz serijala "Friday The 13th" i to se ovdje vidi s obzirom na Hunterovo prostor-vremenski nasumično pojavljivanje i "terminatorski" hladnokrvnu egzekuciju žrtava, bez Rambove emocije. Završne kadrove finalnog obračuna junaka i negativca Zito snima postavljajući Rostova u prvi plan i otkrivajući prazni prostor iza njegovih leđa gdje će se ukazati Hunter, potegnuti bazuku i "boom".
Chuckov "business is booming" i u "Zakonu šutnje", ali u filmu ima ljudskosti, ljudskih likova i emocija, ne samo eksplozija. Film je akcić-krimić, ne gola akcija, a Cusack je ljudskiji i čovječniji od Huntera, više Clint Eastwood i Steve McQueen ("Prljavi Harry", "Bullitt") koji zna napraviti kružni udarac, manje "ramboidni"/"terminatorski" stroj za ubijanje.
Redatelj Andrew Davis dopušta Chucku da bude Norris, izazvavši ga pritom na najopasnije "stuntove" u njegovoj karijeri (tučnjava na krovu vlaka u pokretu). Istovremeno, Davis uspijeva Norrisa pokazati i u nešto drukčijem, čovječnijem i glumačkijem svjetlu, među ostalim i zato što ga je okružio dobrim glumcima/likovima (Dennis Farina i ekipa), onako kako je za Schwarzeneggera napravio McTiernan u "Predatoru".
Nijedan redatelj nije tako dobro iskoristio Norrisa kao Davis, niti je neki Chuckov film imao ovoliki osjećaj za atmosferu (Chicago), pa i likove. Pored toga što se bori s kolumbijskim gangsterima, Cusack dolazi nadomak Serpica i biva izoliran od većine kolega nakon što odbije stati u obranu starijeg policajca koji je napucao nekog mladića i podmetnuo pištolj.
To ga silom prilika – ne tek tako, "pro forma" – pretvara u "one man army" policajca pred finalnu bitku s kriminalcima, kamo odlazi s prototipnim robotskim oklopnjakom "Prowlerom" kao policijskim partnerom, "savršenim murjakom" jer "slijedi naredbe", za razliku od njega.
Vrijeme radnje, osamdesete, otisnuto je u svakom kadru filma koji se u "liku" policajca "Prowlera" veže na "Plavog groma" (tehnološki napredni helikopter) i "Rockyja IV" (Pauliejev robot), najavljujući skoru budućost akcijske kinematografije ("RoboCop").
Međutim, mjesto radnje jednako je autentično – Chicago, grad kojemu je Davis ovdje ispisao prvo ljubavno pismo ("mannovski" divne noćne panorame), kao i njegovim običnim "malim ljudima", poput poštenih policajaca. Veliki Norris uklopio se u Davisovu viziju realističnog "low-key" policijskog akcijašenja.
U sceni kad se sam tuče protiv punog kafića protuha, Chuck će i primati, ne samo zadavati udarce, te postupno biti svladan. Nešto tako nema šanse da bi se moglo dogoditi u "Invaziji na SAD", filmu koji je djelovao ili djeluje odmah, sad, na prepad. "Code of Silence" je trajniji. "Zakon šutnje" je zakon.