Artefakti pripadaju muzeju. Korijeni klasične fraze Indiane Jonesa sežu u njegovo dječaštvo i mladost, kad će doživjeti formativnu pustolovinu koja će ga oblikovati kao junaka akcijsko-avanturističkog serijala. U odličnom “origin” prologu trećeg i ponajvećeg filma iz tog serijala, “Indiana Jones i Posljednji križarski pohod” (1989.), redatelj Steven Spielberg formira Indyjev lik i djelo, koristeći se formom prednastavka poput Coppole u “Kumu II”.
Prva, dječačka avantura Indiane (talentirani, nažalost pokojni River Phoenix) datira u Utahu 1912. godine. Indiana će okusiti pustolovinu za vrijeme izviđačkog izleta, gdje s debeljuškastim prijateljem otkriva pljačkaše blaga u pećini. Mladići promatraju svjetlucavi zlaćani križ izvađen iz škrinjice s izrazom “spielbergovskog” čuđenja i divljenja koji uzbuđenje školarca prenose na čitav film i vječnog filmofilskog školarca u publici. Križ, smatra mladi Indy, pripada muzeju i on ga preotima pljačkašima.
Slijedi potjera za njim i kulminacija akcije na cirkuskom vlaku s divljim životinjama. Ondje će Indy upasti u vagon krcat zmijama i dobiti trajnu fobiju od njih, prvi put zapucketati bičem kako bi ukrotio lava i sresti se oči u oči s vođom pljačkaša kao budućom inačicom sebe, tipom s identičnim fedora šeširom i kožnom jaknom. “Srčan si”, daje kompliment mladom Indyju slika i prilika starijeg Indiane i nagradi ga šeširom.
Sjajan “rez” premošćuje godine sve do 1938. i ispod tog šešira glavu podiže Indiana (Harrison Ford) kakvog znamo iz dvaju prijašnjih filmova. Samo desetak minuta filmskog vremena treba Spielbergu da uz pomoć Phoenixa savršeno upotpuni i(li) reinterpretira karakterizaciju lika s opsesivnom potrebom za lovom na artefakte i njihovim smještanjem u muzej, ali i natukne junakov odnos s otuđenim ocem, profesorom srednjovjekovne literature Henryjem Jonesom, koji će biti srce Indianine treće avanture.
Oca u uvodnoj vinjeti ne vidimo u cijelosti, čime se potencira njegovo izbivanje iz života dječaka jer mu je on bio “manje važan od ljudi koji su mrtvi 500 godina u nekoj drugoj zemlji”, zbog čega, iz prkosa, Indiani uzor postaje avanturist koji mu je poklonio šešir.
Motiv odsutna oca stalna je stavka Spielbergova autorstva i čini film “Indiana Jones and the Last Crusade” najosobnijim i najiskrenijim u serijalu, posebice kad se tome pridoda još jedna runda borbe s nacistima koje junak, na redateljevo oduševljenje, voli šaketati, a ovdje će dobiti i autogram samog Hitlera, glavom i brčićima.
“Posljednji križarski pohod” je iznimno vješta prerada i nadogradnja (najboljih dijelova) “Otimača izgubljenog kovčega”: Indiana se nanovo nalazi u utrci s nacistima, sada za Svetim gralom, peharom iz kojeg je Isus pio na posljednjoj večeri, a društvo mu pravi otac Henry (izvrsni Sean Connery), ekspert za “Holy Grail” tematiku.
Casting Conneryja je izniman na metafilmskoj ravni, a glumac ima fenomenalnu kemiju s Fordom i njihov odnos unosi novu energiju u akciju i ukrašava serijal poput najfinije inkrustracije. Avanture Indiane Jonesa znale su biti nadahnute globtroterskim filmovima o Jamesu Bondu, od prve do treće, pa i “vice versa”.
Način kako Fordov junak izgovara “Ah, Venecija” u zagrljaju plavokose Else Schneider (seksi Alison Doody) svojstven je Bondu, svojevrsnom ocu Indiane Jonesa koji će to službeno i postati angažmanom Conneryja. Krug se zatvara. Kakav otac, takav sin, kakav Bond, takav Indy.
Sin će kasnije doznati da je i njegov otac spavao s Elzom u usputnom Spielbergovu namigu Conneryjevu Bondu, no Henry nije “bondovski” niti “indianajonesovski” lik. On je knjiški moljac, akademik koji razmišlja logički, ne junak s akcijskim mozgom, ali kao takav je perfektna karakterna suprotnost sinu, što je vješto iskorišteno u humorne svrhe tijekom akcijskih scena, ma koliko obojica imaju narav onog drugog i duboko u duši su isti ljudi.
“Zanimljivo mi je sudjelovati u tvojim pustolovinama”, priznaje Henry. Za njega je to novo iskustvo, Indiani je, pak, svakodnevna pojava da ga pokušavaju zapaliti i utopiti kao u u katakombama ispod Venecije i potjeri “vaporettima”. Akcijske scene uključuju i motocikle, “zeppeline”, avione, tenkove...
Potjera motociklima i bijeg sa “zeppelina” istovremeno su uzbudljivo koreografirani i zabavni “set pieceovi” (zapaljeni avion bez krila u tunelu). Na primjer, Indiana će iskoristiti stupić za viteški duel s naci-motociklistom, a kad izbaci njemačkog oficira iz “zeppelina” naglavačke kroz prozor, preodjeven u avio-konduktera, to će opravdati riječima “no ticket”, nakon čega putnici u panici vade svoje karte.
Interesantno, otac isprve nije impresioniran sinovim akcijama kojima mu on želi ugoditi i napraviti se važan. Henry će, naprotiv, reći Indiani “Ti ovo zoveš arheologijom?!”. Događa se to u punom jeku tenk-akcije. Od prva tri filma “The Last Crusade” je vjerojatno najakcijskiji, a Indiana se, nakon Bonda, ugledao i u Ramba, možda i stoga što je cijela Njemačka “objavila rat Jonesima”.
Vrhunac zadnje trećine filma Spielbergov je odgovor na “Ramba III” (Ford čak jaše istog vranca kao Stallone), takoreći jednako spektakularan i samoironičan. Jednim metkom iz pištolja Indiana će srediti tri Nijemca i stati do tate čudeći se u što gleda dok ovaj sa suzom u oku pogledom traži njegovo tijelo na dnu litice, kamo je naizgled sletio s tenkom (naravno, iskočio je u zadnji čas).
Tada postaje jasno da otac mari za sina i da će se njihov volim-mrzim odnos, koji je pustolovnoj akciji davao emotivne tenzije, završiti s “volim”. U tom pogledu, krucijalna scena dolazi pred kraj filma, kad se sve oko njih ruši i tone u bezdan, a otac nježno kaže visećem sinu da mu da ruku i pusti gral (i njihovu obiteljsku prošlost), nazvavši ga prvi put Indiana, ne “Junior”.
Dakako, “Posljednji križarski pohod” jest akcijska avantura o bitki s nacistima i pohlepi čovjeka koji će, za kaznu, u hipu ostariti do kostura u jed(i)noj sceni horora, dakle slično kao i prethodni dijelovi serijala o Indiani. No, film je ponajprije dirljiva pustolovina za oca i sina koja danas rezonira još više nego onda kad se višestruko gledao na VHS-u, i to ne samo zato što pišem ovaj esej baš na rođendan svoga Taje.
“Nađete li oca, našli ste gral”, rekli su Indyju kad je kretao u avanturu. Indyjeva potraga za Gralom bila je potraga za ocem. Daljnje potrage su (bile) suvišne nakon završnog jahanja oca i sina u zalaz sunca u filmu koji pripada muzeju pustolovne akcije, kao i Indiana. To je (arte)fakt.