Zazvali smo "Hrabro srce" (1995.) u prošlotjednom eseju o "Conanu Barbarinu" i evo ga u HTV-ovu predoskarovskom ciklusu "A Oscara dobiva...". "Braveheart" Mela Gibsona odlično se nadopunjuje na Miliusov "sword&sorcery" klasik, od mitološke naracije do mišićave, viteške režije s iznimno upečatljivim audiovizualnim dionicama akcijsko-dramskog usporenog pokreta. Junak filma (Gibson) također ima svoga naratora-kroničara i on će pričati o njemu, Williamu Wallaceu, predvodniku škotske pobune protiv Engleza i okrutnog tiranskog kralja Edwarda Dugonog (Patrick McGoohan) koji je smatrao da je "problem s Škotskom" to "što je puna Škota".
Biograf najavljuje povijesnu epopeju. "Povijest pišu oni koji su objesili junake", započinje narator priču. "Engleski kroničari će reći da lažem...", pripovijeda biograf kao da se u ime redatelja Gibsona i scenarista Randalla Wallacea unaprijed brani od historijskih neispravnosti kakve će "Hrabrom srcu" osigurati titulu jednog od najnetočnijih povijesnih filmova. Wallace je bio stvarna osoba, ne heroj iz stripa, ali kako o njemu nije puno toga poznato iz povijesnih knjiga, Gibson pristupa Škotu kao mitu i legendi u "Braveheartu", stvarajući takoreći stripovsko-fantazijsku mitologiju bitke dobra i zla iz junakove srednjovjekovne "biografije" na svoju sliku i priliku ("Mad Max 2").
U Gibsonovoj viziji Wallace je mitski junak gotovo poput Conana, a obojici je gubitak tate i voljene žene zacrtao put osvete na kojem su se podjednako dobro naučili služiti glavom i mačem jer, kako veli njegov otac, "razum je ono što nas čini muškarcima". Takav junak zavrijeđuje mitsku interpretaciju i režiju. Treba li reći, srčani Gibson isporučuje na oba fronta. Uloga Wallacea je akcijski Pobješnjeli Max i Martin Riggs u škotskom kiltu i s mačem u ruci umjesto skraćene sačmarice i berette, ali i Spartak i El Cid iz istoimenih povijesnih spektakala Stanleyja Kubricka i Anthonyja Manna.
Karizmatični Gibson u liku Wallacea objedinjuje osvetničkog Mad Maxa, Riggsa i Hamleta kojeg je igrao četiri godine ranije u istoimenu filmu i mogao je biti nominiran za Oscara u kategoriji glavne uloge kao Russell Crowe u "Gladijatoru", ali barem ga nije mimoišla nominacija za režiju i opravdana potvrda iste. Nitko od glumaca prije Gibsona u njegovom drugom redateljskom projektu, nakon male drame "Čovjek bez lica", nije režirao film na ovakvoj budžetskoj skali (oko 70 milijuna dolara), niti Kevin Costner snimajući "Ples s vukovima".
Kao glumački veteran akcijskih filmova s 15-ak godina staža, Gibson je neposredno izučio zanat (k)od režisera akcije poput Georgea Millera i Richarda Donnera ili Johna Badhama ("Ptica na žici"), promatrajući ih na djelu. Međutim, nijedan Gibsonov akcijski hit nije zahtijevao tehniku i logistiku kao "Hrabro srce", možda "Smrtonosno oružje 3". Sekvencije bitaka bile su dotad najspektakularnije po masovnosti i dan-danas izgledaju punokrvno budući da ova povijesno-akcijska epika datira iz razdoblja prije poplave CGI efekata koji su računalno duplirali statiste ("Gospodar prstenova", "Troja", "Aleksandar Veliki"...).
Statisti u "Braveheartu" su od krvi i mesa, ne piksela. Pravo je čudo da nitko nije stradao na snimanju krvlju natopljenih bitaka, neki čovjek ili konj. Jer, Gibson je u bitki kod Stirlinga (i Falkirka), uz pomoć koordiniratora vojske statista, orkestrirao okršaje nekoliko stotina, možda i tisuća ljudi na protivničkim stranama Wallaceove Škotske i Engleske pod vodstvom kralja koji je zahtijevao škotsko prijestolje. Strijelci, teška konjica, pješaci... Mač o mač, sjekira o sjekiru, koplje o koplje, tijelo o tijelo. A sve režijski pregledno, s geografskim osjećajem za prostor i tijela u tom prostoru koja će biti barbarski brutalno sasječena.
"Hrabro srce" je do koljena naturalizma uronjeno u srednjovjekovnu krv i blato. Kad netko za Wallacea kaže "razrezao ih je kao Mojsije Crveno more", to nije samo puka usmena predaja. Nije ni slučajno Gibsonovo pozivanje na Bibliju, namjernije od Miliusova. Ako je Pobješnjeli Max u drugom filmu bio mesijanska figura, kao i Conan, Gibson pretvara Wallacea u srednjovjekovnog Isusa - on će biti mučki izdan od bliskih ljudi, a Britanci (Rimljani) ga podvrgavaju torturi i raspeću u scenama koje su prokrčile put za "Pasiju".
Umirući plač stoičkog junaka (ne traži "milost") postaje poklič za slobodom, pored ljubavi glavnom temom filma. "Freedom", krikne Gibsonov lik posljednjim dahom u jednom od najinspirativnijih i najcitatnijih trenutaka "Bravehearta", tik uz njegov govor pred bitku ("Sinovi Škotske, ja sam William Wallace...") s "navijački" maskiranim licem i visoko podignutim mačem s kojim je zaslužio riječi "nije vitez, ali bori se strastveno i nadahnjuje druge". Čak je i mač junaka iskovan u obliku križa, ali neće se ukrstiti sa stvorenjima iz "sword&sorcery" fantazije, za razliku od Conanova (vještice, zmijurine). Premda, rat je za Gibsona doista "dvoglava zvijer" s dva lica, dičnim i tragičnim, stoga bi se kao takva mogla naći u spektaklima mača i magije.
Dakle, "Hrabrom srcu" je mač dovoljan i u filmu nema fantazijske magije, samo one "filmske", kad glazba Jamesa Hornera još snažnije poljubi fotografiju Johna Tolla u odnosu na "Legendu o jeseni" i momentalno se spoji s nebom, gdje se nalaze "Conan" i "Posljednji Mohikanac". "Braveheart", poput navedenih filmova, impresionira i neakcijskim pasažima ozvučenim Hornerovim odmetničkim i romantičnim gajdama izvan ovoga svijeta.
Srce "Hrabrog srca" pumpaju neužurbane početne scene Wallaceove ljubavi s Murron (prelijepa Catherine McCormack) uz koje se (u film) bilo lako zaljubiti na prvi pogled u kinu "Central". Napose je divno njihovo vjenčanje u tajnosti, za čime su posegnuli zbog "prima nocte" regule (pravo prve noći), ovjekovječene u sceni kad škotska žena prođe engleske vojnike i dođe do svoga sputanoga muža, nježno mu skloni bodež s vrata i šapne na uho da će sve biti u redu. Jedna od najmoćnijih scena filma čvrsto je ispreplela nadahnutu glazbenu orkestraciju i poetsku režiju što će zajedno oblikovati Gibsonovo grandiozno djelo lirske romantike i epskog (gorštačkog) mačizma.