Nesuđene oskarovke Amy Adams i Glenn Close, suđeni oskarovac Ron Howard. Netflixov film "Hillbilly Elegy" je na papiru imao veliki oskarovski potencijal, ali je na kraju završio kao preprozirni glumačko-redateljski "Oscar bait" materijal. Dvije inače izvrsne glumice i pouzdani redatelj u svakom drugom kadru kume Akademiju da dobiju zlatni kipić, što bi bio njihov prvi, a njegov treći nakon dvaju Oscara osvojenih za "Genijalni um" (film, režija).
U tome prednjače Adams i Close. Doduše, shvatljivo je zašto. Ponajbolja glumica svoje generacije, Adams je od 2006. naovamo zabilježila šest nominacija za Oscara, radilo se tu o glavnim ("Američki varalice") ili češće sporednim ulogama ("Junebug", "Sumnja", "Boksač", "Master", "Čovjek iz sjene").
Veteranka Close je, pak, počela dobivati nominacije od ranih osamdesetih, točnije 1983., u vrijeme kad njezina znatno mlađa kolegica Adams nije napunila ni deset godina. Kod nje dominiraju glavne uloge ("Kobna privlačnost", "Opasne veze", "Albert Nobbs", "Supruga") u odnosu na sporedne ("Svijet po Garpu", "Velika jeza", "Prirodno nadaren"), a ukupno su joj donijele sedam nominacija za Oscara.
Dakle, šest, odnosno sedam nominacija, nula Oscara. Jasno je da su Adams i Close željne zlatnog kipića koji im zasluženo pripada, ali ovaj put ga toliko traže da samo što ne uzmu megafon u ruke i poviču "Dajte mi/nam Oscara". I jedna i druga glumica nalaze se u ulogama koje zahtijevaju maskare, prostetike, perike, podbradke, južnjačke naglaske i što sve ne, kako bi se poružnile, nadebljale, sakrile i nestale u likovima "white trash" žena, majke i kćerke iz Sjevernog Kentuckyja.
Međutim, njihova deglamurizacija je iskalkulirana, preočita i pretjerana – Howard je glumicama napravio medvjeđu uslugu jer obje izgledaju kao kvazioskarovske karikature, iako glume stvarne osobe iz memoara J.D. Vancea "Hillbilly Elegy" o njegovoj obitelji, koji su postali bestseler nakon Trumpove pobjede.
Ni u jednom trenutku čovjek nema osjećaj da gleda ljude od krvi i mesa, već da prisustvuje glumačkom "over the top"/"show-off" šepurenju unutar općih mjesta "family" (melo)drame ubačene u više-manje začarani krug siromaštva, nasilja, ovisnosti, samodestrukcije i obiteljske disfunkcionalnosti od sredine devedesetih do početka 2010-ih.
Kolo (pred)vodi Adams kao "sjebana" mama imena Bev koja ima ispade ove ili one prirode, a što se više očajnički trudi impresionirati gledatelja, glumeći ovisnicu u dvama razdobljima života, mlađu i sredovječnu, samo ispada očajnija i impresionira nas manje.
Ukratko, "Hillbilly Elegy" i osobito njegove glavne glumice toliko ulažu u vanjštinu likova Bev i bake Mammaw da zaboravljaju na ono nutarnje, najvidljivije u liku kćerke/unuke Lindsay s kojim (im) glumački prirodnija i neusiljenija Haley Bennett krade film iz sjene, neovisno o tome što je i sama nabacila koje kilo viška.
Režija je također "eksterna", nimalo "interna", a isto "wanna be" oskarovska. Howard je najbolji kad nije ciljano "oskarovski" ("Frost/Nixon", "Utrka života", "U srcu mora"), ali ovdje jest, baš kao i njegove glumice. Otme im se svima da na mahove zaiskre iskrenošću ili spontanošću (predobre su to glumice i redatelj), kao recimo u sceni kad medicinska sestra Bev na pilulama stane na rošule i provoza se na njima po bolnici pogurana Bananaraminom pjesmom "Cruel Summer".
No, filmu i ulogama nedostaje autentičnosti da bi se gledatelj mogao emotivno povezati s likovima, što Howard i Adams/Close žele. Posljednjih godina Howard se dokazao kao redatelj dokumentaraca ("Made in America", "The Beatles: Eight Days a Week", "Pavarotti"), ali dokumenarističnost ovdje nije uposlio, premda je trebao.
Sigurno je da bi "Hillbilly Elegy" bio drukčiji film da ga je režirao neki američki "indie" filmaš i angažirao manje napadne glumice ili netko poput nesentimentalnije braće Dardenne i Kena Loacha da su se odlučili na hollywoodski debi. Dardenneovci i Loach osjećali bi se manjim strancem ili turistom u ovom predjelu Amerike nego što se to osjeća Howard, koji se nije nikad ovako nisko spustio na društvenoj ljestvici "white trash"/"working class" likova.
Ipak, Howardu pišemo plus(ić) zbog ubacivanja Cameronova "T2" u jednu scenu kojeg je Mamaw gledala stotinu puta, a smatra da je "svatko na ovom svijetu dobar, loš ili neutralan terminator". "Hillbilly Elegy" je, ako ništa, prvi i zasigurno posljednji film u kojem možete čuti Close kako citira Schwarzeneggera, tj. Terminatorovu "Hasta la vista, baby".