StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

HARRIET Robovanje Oscaru

19. svibnja 2020. - 21:31

”Bit ću slobodna ili mrtva.” - “Harriet” (2019.)

Tablica za prognoze dobitnika Oscara u “Jutarnjem listu” tradicionalno sadrži podkategorije “pobijedit će”, “trebao/la bi pobijediti”, “trebao/la je biti nominiran(a)” i “nije trebao/la biti nominiran(a)”. U ovogodišnjoj tablici, u kategoriji glavne ženske uloge, potpisnik ovih redaka je pod “trebala je biti nominirana” naveo Lupitu Nyong’o (“Mi”).

S druge strane, pod “nije trebala biti nominirana” navedena je Cynthia Erivo (“Harriet”). Odluku ne bi promijenio ni nekoliko mjeseci kasnije. Erivo malčice ipak strši u konkurenciji sa Scarlett Johansson (“Bračna priča”), Saoirse Ronan (“Male žene”), Charlize Theron (“One su bombe”) i Renee Zellweger (“Judy”) kojoj se nominacija na koncu i pozlatila.

FILM: Harriet; povijesna drama; SAD/Kina, 2019. REŽIJA: Kasi Lemmons ULOGE: Cynthia Erivo, Leslie Odom Jr. OCJENA: ** ½

Kad već spominjemo Nyong’o, tamnoputa glumica je u filmu “12 Years A Slave” u četverostruko manjoj minutaži ostavila znatno snažniji dojam od Erivo i zasluženo osvojila Oscara za sporednu žensku ulogu.

Stječe se dojam da je Erivo, koliko god još jednom dojmljiva bila nakon uloga u nedavnim “Udovicama” i “Teškim vremenima u motelu El Royale”, dobila oskarovsku nominaciju više zbog važnosti interpretirana lika u društveno važnom, ali ne pretjerano dobrom ili pamtljivom filmu.

Abolicionistica i aktivistica Harriet Tubman (pravim imenom Araminta “Minty” Ross) jedna je od najvećih afroameričkih junakinja u povijesti koja je odvela u slobodu više od 300 robova i južnjački robovlasnici ucijenili su njezinu glavu na 40 tisuća dolara, a u Građanskom ratu je odigrala ratnu ulogu špijunke za vojsku Unije.

Dakle, Harriet ne zaslužuje samo najveći mogući respekt kao netko sa zaslugama nadomak predsjednika Lincolna, već i najbolji mogući film, ali “Harriet” to nije u režiji Kasi Lemmons (“Eve’s Bayou”, “The Caveman’s Valentine”, “Talk To Me”, “Black Nativity”) i scenariju Gregoryja Allena Howarda (“Remember The Titans”, “Ali”).

Povijesna drama o legendarnoj afroameričkoj heroini mogla je i trebala biti višestruko upečatljivija, kao što je to bio “12 godina ropstva” ili, prije njega, “Rat za slavu” i “Amistad”. Nije zato Erivo kriva: u nekom boljem filmu sigurno bi i glumičina izvedba više došla do izražaja.

Biografija Harriet, “one o kojoj svi pričaju”, nudila je materijal za epsku priču. No, “Harriet” nije vizualno-režijski i narativno epski film, pa ni lirski, unatoč tome što ga je snimio direktor fotografije John Toll, specijalist za hvatanje povijesne epičnosti i liričnosti (“Legenda o jeseni”, “Hrabro srce”, “Tanka crvena linija”, “Posljednji samuraj”).

Jedna jedina lirska scena krasi “Harriet” – kad suza kane s lica junakinje na stakleni stol koji se sprema čistiti, a Tollova kamera to kanuće snima iz niskog rakursa, s donje strane stakla. Tu je i pogođeno postmoderno korištenje stvarčine “Sinnerman” Nine Simone. I to je više-manje to.

Sve ostalo je režijski i scenaristički mahom odveć konvencionalno i ordinarno za jednu ovako nekonvencionalnu i ekstraordinarnu heroinu, uslijed čega “Harriet” djeluje kao štura povijesna lekcija koju pripovijeda ne pretjerano nadahnuti profesor američke povijesti.

Čini se kao da je film previše robovao Oscaru, odnosno tipovao na starije glasače američke Akademije i pritom napravio komercijalne “mainstream” ustupke “PG-13” predikata, iako je, ironično, nastao većinski u “indie” produkciji. “Harriet” je, naime, cijepljena iole natruha robovlasničkog nasilja (bičevanje itd.) i patnje robova, za razliku od “Glory”, “Amistada” i “12 Years A Slave”.

To je legitiman pristup redateljice koja je htjela snimiti “film o slobodi”, ne “film o ropstvu”, pa je potonje oslikano na licu (pogled govori neizgovoreno) i tijelu likova (vidljivi ožiljci), počevši od Harriet. Međutim, manjak visceralnosti u režiji, time i gledateljskom doživljaju, lišava “Harriet” opipljive opasnosti i dramatičnosti, ako ne i drame, ukratko emocija i filmske snage.

Lemmons njeguje realistični, ne naturalistični stil; ponekad ga pripaja mitskom i nadnaravnom zahvaljujući vizijama heroine (produkt posljedice ozljeda glave) koja je svojevrsna tamnoputa Ivana Orleanska, a dobila je nadimak Mojsije. U prvoj sceni čekamo da se Harriet “probudi” iz njezinih vizija, tj. razgovora s Bogom.

Tako upoznajemo junakinju. Nedugo poslije nje u kadar ulazi u negativac – mladi robovlasnik farme na američkom jugu Gideon Brodess (solidni Joe Alwyn; “Dugo poluvrijeme Billyja Lynna”, “Miljenica”, “Marija, kraljic Škotske”). “Moj gazda je zao”, tvrdi Mitty, a ubrzo doznajemo i zašto. “Imati omiljenog roba je kao imati omiljenu svinju”, govori gazda Gideon.

U strahu da će je prodati “niz rijeku, odakle nitko se nije vratio”, Minty se daje u bijeg i prešla je 160 kilometara pješke do slobode i Philadelphije/Pennsylvanije, gdje je promijenila ime i uzela “freedom name” Harriet. Za petama joj se nalazio Gideon zajedno s lovcem na robove (Omar J. Dorsey).

U tom trenutku se činilo da će “Harriet” postati povijesna inačica filma potjere/akcijskog trilera “Bjegunac”, naročito kad, poput Harrisona Forda pred očima Tommyja Leeja Jonesa, nepokorna Minty skoči s mosta u nabujalu rijeku radije nego da je uhvate (“Bit ću slobodna ili mrtva!”).

Ništa od toga, kao ni prilike da “Harriet” zaigra na mitskiju povijesno-akcijsku kartu “Patriota” s Melom Gibsonom ili barem svedenijeg “Pobunjenika iz okruga Jones” s Matthewwom McConaugheyjem nakon što započnu njezine ekspedicije oslobađanja robova s kuburom u ruci, a kroz obruč robovlasnika, ljutih zbog broja pobjeglih, koji su isprve mislili da je “kradljivac robova” teško crnac, još teže žena.

U redu je da Lemmons realistično prizemljuje lik i djelo žene koja nije htjela odustati od svog cilja “sve dok zvijer zvana ropstvo ne crkne”, no onda nije trebala isticati nadrealnost filma putem Harrietičinih vizija a la Joan Of Arc.

Na kraju je Harriet ispala prije svetica nego ljudsko biće u filmu koji se više kune u realizam i ljudske emocije, ne nešto nadljudsko. Osjećaj propuštene prilike potencira kraj: Harrietičina priča se zaustavlja priču taman kad je postala sve zanimljivija, na početku Građanskog rata, svedenog na “P.S.”.

Glumica iza kamere

Redateljicu "Harriet" Kasi Lemmons sigurno ste uočili u sporednim ulogama u filmovima s početka 90-ih kao što su "Kad jaganjci utihnu", "Candyman" i "Teška meta".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

27. rujan 2020 03:22