It’s Groundhog Day. Sviščev dan, koji pada danas, 2. veljače, svake godine se slavi Americi, s naglaskom na gradić Punxsutawney u zapadnoj Pensilvaniji. Tradicija prognoze vremena i pripadajućih festivalija tu se održava duže od 130 godina, a stekla je enormnu popularnost i diljem svijeta od 1993., zahvaljujući genijalnom filmu “Groundhog Day” redatelja Harolda Ramisa i scenarista Dannyja Rubina, u kojem se Sviščev dan ponavljao opet i iznova meteorologu Philu Connorsu (Bill Murray), poslanom da izvještava iz Punxsutawneyja.
Običaj je da jednom godišnje, iz godine u godinu, najpoznatiji prognostičar na svijetu, svizac Phil, iziđe iz svoje jazbine. Vidi li svoju sjenu, Phil se vraća u jazbinu i preko posebnih prevoditelja sa sviščeva jezika poruči okupljenima da naciju čeka još šest tjedana zime. U suprotnom to znači da proljeće ranije slijeće. Philovo predviđanje vremena odvija se tradicionalno ranije ujutro, ne tako dugo nakon što sat otkuca 6.00, kao u filmu “Beskrajni dan”, a Sonny i Cher na radiju za buđenje zapjevaju “I Got You Babe”.
Ako ste se jutros probudili uz “I Got You Babe”, možda je to znak da ćete na neko vrijeme zapeti u današnjem danu poput Phila (Murrayja, ne svisca). Pripremite se za susret s nekim vašim Nedom Ryersonom (“bing!”), pripazite gdje gazite i nastojte beskrajni dan privesti kraju kako treba iz jednog od prvih pokušaja. Ne radite iste greške, popravite se kao čovjek i postanite (još) bolja osoba kako bi vam sutra, 3. veljače, što prije došlo, tj. da jučer ne bude danas unedogled kao Murrayjevu Philu, za kojeg je vrijeme stalo na jedan dan.
Jučer, danas, sutra, prekosutra i dalje njemu je upravo 2. veljače i Groundhog Day, možda i zauvijek. “Mislio sam da je Groundhog Day bio jučer, još uvijek je jednom godišnje, zar ne”, čudi se Phil kad se probudi sljedećeg dana, navlaš istog poput prethodnog, te pita ljude oko sebe jesu li kad imali “deja vu”. Za njega 2. veljače postaje začarani krug, definicija “sizifovske” monotonije i rutine, pa i svojevrsno karakterno čistilište, sve dok ne korigira ponašanje i postane bolja verzija samoga sebe na putu samootkrića, manje ciničan, sarkastičan, bahat i egocentričan.
Preko njega to postaju i gledatelji od jednog do drugog gledanja filma, prilikom kojeg se uvijek može naći neki svježi detalj. Iskupničke vrednote u formi moralne lekcije i visoki koncept komedije na tragu Dickensove ”Božićne priče” zalog su zimzelenosti “Beskrajnog dana” da ne čudi kako je to s godinama postao film za sva vremena, jučer, danas i sutra, u rangu Caprinog ”Divnog života”, od čijeg je protagonista (George Bailey) Phil preuzeo ogorčenost, očaj i suicidalne misli, ali i konačno saznanje da je dobro biti dobar za dobro sebe i drugih.
Ramisovo remek-djelo je čak i “razvedenije” od Caprinog božićnog klasika, a sve bolje kako vrijeme prolazi, što je pomalo ironično za film čiji je protagonist zapeo u vremenu. Ako “Groundhog Day” možda nije za svako godišnje doba, jer nekako mu najviše paše zima, to je film koji se može gledati za (svaki) Groundhog Day, Božić, pa i Valentinovo, s obzirom na Philova opetovana romantično-komična udvaranja producentici Riti (Andie MacDowell). Razvoj njihove romanse je srce filma i Phil se mahom zbog Rite poželio promijeniti, da zavrijedi njezinu ljubav, inspirirajući zasigurno lik Jacka Nicholsona u “Bolje ne može”.
Više filmova opstoji u “Beskrajnom danu” – romantična, farsična i fantastična komedija, komedija karaktera i situacije, egzistencijalna fantazija o cikličnosti života i (be)smrtnosti s dosta sarkazma, nihilizma i uopće filozofskih misli (“Što ako nema sutra?”, “Došao sam do kraja sebe...”), čak i metafilm. Gotovo je svaki idući “Groundhog Day” takoreći drugi film unutar filma i priča drugu priču, uključujući i onu “malomišćansku” o malim ljudima u malom gradu koje Phil u jednoj lijepoj sceni predstavlja Riti, a višekratno ih spašava na ovaj ili onaj način (izvodi Heimlichov zahvat na čovjeku kad se počne gušiti, hvata klinca u padu sa stabla, pomaže trima bakicama zamijeniti gumu na automobilu...).
Repeticije su smrtni neprijatelj svakog redatelja i scenarista, stoga ih oni nastoje izbjeći, a ovdje su ciljano sastavni dio filma i vrte se poput pokvarene gramofonske ploče koja se stalno ponavlja i svira “I Got You Babe”. Film unekoliko djeluje kao serija uspješnih “neuspjelih scena” kakve nalazimo na nekim odjavnim špicama. Međutim, svaki idući “rez” donosi neki odmak od prethodne scene i dodaje nešto novo.
Zanimljivo je da Phil preuzima ulogu redatelja i scenarista. U jednom trenutku on kao da režira/postavlja scenu (vjetar, pas, kamion...), a u više navrata mijenja scenarij na licu mjesta kako se drugi likovi ne bi ponavljali, odnosno da izreknu nešto novo u danome momentu, prije nego što se brojke na satu nanovo ne promijene s 5.59 na 6.00 i resetiraju Groundhog Day, dok napokon ne svane 3. veljače. Danas je sutra. Sutra je novi (beskrajni?) dan.