Pupoljak. Posljednja riječ novinskog magnata Charlesa Fostera Kanea na samrtnoj postelji u prvoj sekvenciji "Građanina Kanea" (1941.) bila je upravo "pupoljak" ili "rosebud". Uvodna scena Wellesova remek-djela je moćna i nezaboravna. Kamera ulazi na zabranjeni Kaneov posjed, dolazi do njegove usamljene studene sobe i gleda ga kako leži na krevetu, star i sam.
Bjelina nenadano ispuni mračnu sobu. Najednom počne sniježiti na toplije djetinjstvo. Snijeg pada po idiličnoj kućici u staklenoj kugli, smještenoj u Kaneovoj ruci. Kane u krupnom planu izgovori riječ "pupoljak" i izdahne ispustivši snježnu kuglu iz ruke koja se otkotrlja i razbije.
Tko ili što je "pupoljak" bila je jedna od najvećih misterija kinematografije. Koga predstavlja ili što znači ta riječ koja se Kaneu motala po mislima na samrti, pitaju se u filmu mnogi dok Welles u sjećanjima njegovih bliskih ljudi i njega samoga kronološki razbarušeno rekreira život čovjeka "većeg od ijedne vijesti".
Je li to neka žena? Kućni ljubimac? Njegova davno izgubljena ljubav? Možda je "nešto što nije mogao imati ili nešto što je izgubio"? Pitanja ostaju otvorena sve do kraja veličanstvene drame režirane poput detektivske misterije unatraške (preteča "Mementa" na neki način) konstantno mijenjajuće perspektive kojoj igra svjetlom i sjenom daje crno-bijeli "noir" prizvuk kasnijih Wellesovih filmova poput "Dame iz Šangaja" i "Dodira zla".
Već u svojoj flešbekovskoj konstrukciji prebiranja po nečijoj riznici sjećanja iz Oscarom nagrađenog scenarija Wellesa i Hermana Mankiewicza, kojemu je posvećen Fincherov "Mank" kao svojevrsni prednastavak ovog filma, "Citizen Kane" je bio ispred svoga vremena. Bio je i drukčiji od svega što se snimalo dotad i na prijelazu tridesetih u četrdesete, kad je kolor sve snažnije prodirao u c/b teksture ("Čarobnjak iz Oza", "Zameo ih vjetar").
Scenaristički koncept inspiriran stvarnim medijskim magnatom Williamom Randolphom Hearstom dobio je izazovno i inovativno vizualno uprizorenje prepuno modernističkih režijskih bravura. Nitko ne bi rekao kako je "Građanin Kane" prvijenac tada 25-godišnjeg Wellesa koji je, k tome, odigrao glavnu ulogu Kanea, metafilmski se sljubivši s likom toliko da je prošao relativno sličan put kao on, od figure društvene važnosti do čovjeka samotne opskurnosti.
Projekcija "Građanina Kanea" u splitskoj "Kinoteci" povodom 50 godina "kinotečnog" programa i skorašnje 80. godišnjice Wellesova filma idealna je prilika da se filmofili podsjete njegove veličine i da istu pojmi "Netflix generacija" koja ga je upoznala preko "Manka". Welles je s Robertom Wiseom unaprijedio montažu i pretapanja kadrova kao kad urednici pokušavaju utrpati 70 godina Kaneova života u žurnale.
S Greggom Tolandom, direktorom fotografije, nije se libio eksperimentirati rakursima i širokokutnim objektivima, patentirajući je tehniku tzv. dubokog fokusa koja dolazi do izražaja u sjajnom flešbeku na Kaneovo djetinjstvo: s jednakom bistrinom u slici vidimo Charlesove roditelje u kući i njega kao klinca u dalekom drugom planu, kroz prozor, kako se igra sa sanjkama napolju na snijegu.
To je jedan od nekoliko pamtljivih prizora filma kakvima je Welles podastro viziju buduće kinematografije, ali i vlastitih filmova ("The Lady From Shanghai"), kao kad se multipli odraz Kanea reflektira u nizu zrcala, simbolizirajući više njegovih ličnosti – od ekstraordinarnog moćnika koji ima svijet na dlanu do običnog čovjeka sa snježnom kuglom u ruci.
"Citizen Kane" će uvijek imati počasno mjesto u analima kinematografije zbog revolucioniziranja pokretnih slika, kao jedan od najboljih ili najvažnijih filmova svih vremena, podjednako utjecajan za buduće grandiozne hollywoodske produkcije i egzistecijalne festivalce.
No, film je ponajprije dramski sjajna freska o smislu jednog života i sjećanju koje je "najveća čovjekova kazna", ali može biti i radost, a svakako nas nadživljuje i nastavlja živjeti u drugima. "Jedna riječ ne može objasniti čovjekov život", smatra netko u egzistencijalističkom i pred kraj neočekivano sentimentalnom "Građaninu Kaneu".
Međutim, Welles prelama Kaneov život preko "pupoljka" koji je prvi i posljednji "puzzle" slagalice filma i simbol svega što je on izgubio dok su ga roditelji otpravili da kao bogati nasljednik tjera "američki san" pod svaku cijenu (bezbrižnost, zaigranost i nevinost djetinjstva).
Kad mu je smrt kao i svim smrtnicima pokucala na vrata, Kane se preispitivao i shvatio da je komad drveta i malo snijega u djetinjstvu više vrijedio i ispunjavao ga srećom od svih statusnih simbola (ispraznog) materijalnog odraslog života. Cijeli film je potraga za izgubljenim vremenom, tj. djetinjstvom u snježnoj kugli života.