"Pazi se melodrame", dobaci s osmjehom asistentica britanskog vojnog atašea Jill Bryant (Sigourney Weaver) australskom novinaru Guyu Hamiltonu (Mel Gibson). Jill cilja na Guyov melodramatični članak na temu društvene i političke klime u Indoneziji 1965. godine, točnije na Jakarti.
No, možda između redaka cilja i na sam film, "Godinu opasnog življenja" (1982.) australskog režisera Petera Weira. Pa ipak, ni Guy ni Weir nisu prihvatili Jillino upozorenje i pazili se melodrame koja je pogonsko gorivo ekranizacije romana C.J. Kocha. Međutim, "The Year Of Living Dangerously" je više od (romantične) melodrame kakve se više uglavnom ne snimaju, uzgred jedne od najboljih iz prve polovice osamdesetih.
To je izvrsno režiran film koji pomiruje suprotne intenzitete ratne i ljubavne priče, uspijevajući biti autentično životan nadomak dokumentarca i romansirano filmičan u najboljoj maniri starog Hollywooda, apsorbirajući gledatelja u svaki kadar. Možda "Godina opasnog življenja" ne bi bila takva da nije nastala u produkciji Australije i Amerike (hollywoodski "major" studio Metro Goldwyn Mayer/MGM), prvoj ovako većeg zamaha, preuzevši najbolje od dva svijeta.
U svakom prizoru vidljiv je autorski potpis tadašnjeg prvaka australskog "novog vala" Weira ("Picnic At Hanging Rock", "The Last Wave", "Gallipoli") koji je u "The Year Of Living Dagerously" preselio u Indoneziju crno-bijeli hollywoodski romantično-melodramski klasik "Casablanca" Michaela Curtiza s mitskim parom Humphrey Bogart-Ingrid Bergman i obojao ga lokalnim tropskim bojama.
Nimalo ne iznenađuje da je Weir nakon ovog filma dobio vizu za Hollywood, gdje je, među ostalim, snimio "Svjedoka", "Društvo mrtvih pjesnika", "Trumanov show" i "Gospodara i ratnika". "Godina opasnog življenja" bila je važna i za glumačku karijeru Gibsona koji je s Weirom prethodno snimio "Galipolje", moguće i redateljsku.
Rad s Weirom sigurno je bio inspirativan Gibsonu kad je stao iza kamere kao redatelj "Hrabrog srca", "Apcalypta" i "Grebena spašenih". Netom proslavljen futurističkim akcijama "Pobješnjeli Max 1&2", Gibson je dokazao da može biti dramski ("Hamlet"), ne samo akcijski glumac ("Smrtonosno oružje"), slično kao i Weaver, zvijezda "Aliena", najpoznatija po ulozi heroine Ellen Ripley.
Gibson i Weaver imaju opipljivu kemiju u ulogama pravih ljubavnika na krivom mjestu u krivo vrijeme. Sredina je šezdesetih, rat u Vijetnamu je iza ugla, a u Indoneziji bujaju politički nemiri koji će kulminirati u pokušaju državnog udara, odnosno svrgavanja zloglasnog diktatora Sukarna, kad se protiv njegove vlad(avin)e pobuni komunistička stranka, što je rezultiralo pogibijom više od stotinu tisuća ljudi.
Očekivano, puč je podloga za romantičnu priču, ali u Weirovu filmu pripadnici Prvog svijeta, "simbol Zapada", nemaju veliku prednost nad Trećim. Drugim riječima, "The Year of Living Dangerously" je u podjednakoj mjeri zapadnjačka i indonezijska priča, viđena i očima deminutivna lokalca, fotografa/kamermana Billyja Kwana koji u jednom trenu znakovito kaže da "Zapadnjaci više nemaju odgovore na to što je dobro, a što loše".
Billyja je oskarovski prijelomno (on je ona!) utjelovila Linda Hunt i zasluženo dobila zlatni kipić za sporednu glumicu kao prva i jedina u povijesti nagrađena za portret lika drugog spola, iznimno važnog za priču. "Mogu biti tvoje oči, ti se brini oko riječi, ja ću za slike", predlaže australskom novinaru Billy, lik s toliko dobrim političkim vezama da mu sređuje intervju s liderom indonezijske komunističke partije.
Indonezijska kultura predstavljena je u prvoj od nekoliko magičnih scena, savršenih primjera filmske čarolije a relaciji slika-glazba Weirovog kućnog direktora fotografije Russella Boyda ("Nježno milosrđe", "Krokodil Dundee") i skladatelja Mauricea Jarrea ("Ryanova kći", "Čovjek koji je želio biti kralj"), tj. Vangelisa ("Istrebljivač", "Bounty").
Kwan otkriva Guyu lokalni folklor u vidu igre sjena s lutkama koje plešu povijest Indonezije na zidu, života i smrti. Nešto slično u pogledu folklora Weir postiže u metafizičkoj sceni Billyjevog svjedočenja pripremi za vječni počinak umrlog djeteta, istovremeno pretužnoj i predivnoj.
Boje, mirisi i okusi Indonezije dočarane su odmah kad Guy siđe iz aviona i ugleda egzotičan svijet pred sobom, a svakim idućim kadrom Weir na publiku prenosi ne samo sve veći osjećaj za lokaciju i ugođaj iste, već i "feeling" gledanja priče očima likova, pa i življenja/proživljavanja. Mizanscena je živahna i životna, kao u dokumentarnom filmu, posebice u scenama kad se Guy i Billy nađu usred prosvjeda.
Iako snimljen na Filipinima i u Australiji, film projicira autentičan osjećaj mjesta i vremena i gledatelj, unesen u priču, ni u kojem trenutku ne sumnja da nije u Indoneziji, jednako kao što ne sumnja da Kwan nije muškarac ili, konkretnije, da ga glumi žena, čime je Hunt, najširoj publici znana iz "Policajca iz vrtića", zaslužila istaknuto mjesto u kinematografskoj i oskarovskoj povijesti, odigravši ulogu izvorno namijenjenu za glumca.
"The Year Of Living Dagerously" je film nevjerojatne ugođajne ljepote, lokacijski, glumački i romantičarski transformativan. U isti mah dokumentaristički, turistički i filmski nadahnut, Weir fenomenalno atmosferično egzotizira ionako egzotičnu lokaciju, oslikavajući efekte društveno-političke i tropske klime na dvoje ljudi, aktere pupajuće romantične priče. Jakarta postaje karta ljudskog srca, ne samo (geo)politički zemljovid jedne diktature.
Ljubav je procvala i cvate u opasnoj situaciji s ljubavnicima koji se u svijetu osjećaju kao kod kuće. Uzmimo za primjer još jednu magičnu romantično-akcijsku scenu, kad Vangelisova tema kakve nema "L'Enfant" budi erotske strasti dok Guy i Jill, nakon noćnog rendesa, pokušavaju nadjuriti policijski sat vozeći se u automobilu i prolazeći kroz cestovnu blokadu pod kišom metaka indonezijskih vojnika.
Sličan motiv, samo s tropskom kišom, upotpunjuje romantično najsnažniju i najčarobniju scenu "Godine opasnog življenja", također perfektno ozvučenu Vangelisovim glazbenim remek-djelom: Jill shvaća da je zaljubljena u Guya i po najvećoj tropskoj kiši dolazi do njega mokra do gole kože i pada mu u zagrljaj.
Znali smo da će kiša igrati romantičnu ulogu kad je Weir nešto ranije oslikao momenat prije nego što se nebo otvorilo za ljubavnike, ali ništa nas ni na novo gledanje filma nije moglo pripremiti za ovakvu scenu s Vangelisovim prijelomnim obolom u ravni "Blade Runnera" i "Bountyja". Cijeli "The Year Of Living Dangerously" je u toj sceni. Uzbuđenje, opasnost, zaljubljivanje, življenje. Trenutak kad jedna godina postaje vječnost.