StoryEditor
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

GLADIJATOR Povijesni spektakl do Maximusa

25. svibnja 2020. - 23:49

“Pokazat ću im nešto što nisu još vidjeli”, obećava rob Maximus (Russell Crowe), bivši general rimske vojske, nakon što mu robovlasnik Proximo (Oliver Reed) kaže da će zaslužiti slobodu kad osvoji publiku. Obećanje je bilo ispunjeno: Maximus i njegov velebni spektakl “Gladiator” (2000.) osvojili su publiku pokazavši nešto što nije još vidjela.

Bilo je, naravno, grandioznih povijesnih epova prije “Gladijatora”, od biblijskih (“Ben Hur”) do onih iz podvrste “mačeva i sandala” (“Pad Rimskog Carstva”, “Spartak”). Svaki od navedenih filmova ima mesijansko-političko-herojskog odjeka u “Gladiatoru” i njegovu junaku kao novovjeku Ben Huru i Spartaku.

FILM: Gladiator; povijesni; SAD, 2000. REŽIJA: Ridley Scott ULOGE: Russell Crowe, Joaqiun Phoenix OCJENA: *****

No, sto milijuna dolara vrijedni blockbuster Ridleyja Scotta bio je najgrandiozniji povijesni ep dotad, ako ne i otad. Scottov film pojavio se u kinima na pragu 21. stoljeća kao sukus hollywoodskih spektakala devedesetih i jedan od označitelja novomilenijskih blockbustera.

“Hrabro srce”, “Titanic”, “Spašavanje vojnika Ryana”... Ovaj niz je “Gladijator” nastavio i udario temelje vizualnosti “Gospodara prstenova”, “Troje” itd. Imao je kao “Braveheart” srčana, osvetom gonjena heroja “većeg od života” i glazbu za naježiti se, otpustiti tešku mačo suzu iz oka (prednjače završne tri skladbe Hansa Zimmera sa soundtracka – “Elysium”, “Honor Him” i “Now We Are Free”).

Bio je još jedan most između “retro” i “hi-tech” Hollywooda, utukavši budžet u “titanicovsku” rekonstrukciju rimskog Koloseja u prirodnoj veličini uz pomoć maketa i uznapredovalih računalnih efekata. Krvave “braveheartovske” bitke načinio je “ryanovski” krvavijima da bi Ben Hur i Spartak poželjeli zatvoriti oči.

U “Ben Huru” nazubljene konjske zaprege nisu ljudska tijela sjekle na pola, niti su mačevi u “Spartaku” zabijali glave o stabla i njihove oštrice isijavale od pare tople krvi. Bitka kojom se otvara “Gladiator” svojevrsno je (rimsko) iskrcavanje na Germaniju, “Saving Private Roman”. Katapulti ispaljuju plotune kao preteče tromblona, zapaljene strijele lete kao granate, zemlja se pretvara u zgarište, pepeo se miješa s pahuljama snijega jer “mi smo samo sjene i prah” (Proximo)...

Nastupna scena možda nije najbolja u “Gladijatoru”, ali je veoma impresivna i po njoj se ravna ostatak filma. Naslućuje se da će ovo biti film napetih lukova u akciji, politici i dramaturgiji, povijesni spektakl do maksimuma, da ne rečemo Maximusa. Bit će u njemu akcijskih “slow motiona” u formi pripreme za kasnija vitlanja buzdovana u usporenom pokretu, s tišinom prije zamahivanja oružjem i bukom na kraju, kako je najavio Proximo, ali i poetičnih trenutaka, kao kad vidimo šarenu ptičicu na sivom zgarištu.

Spektakl će se u "Gladiatoru" rimovati s rimskim političkim spletkama, a mačevi se kovati kao i šekspirijanske urote, jasno je čim u kadar na samom kraju bitke dojaše Komod (Joaquin Phoenix, fenomenalan i godinama prije “Jokera”), razmetni sin Marka Aurelija (Richard Harris), cara u sutonu života.

Aurelije dvoji u smisao carevanja/osvajanja (“Zašto smo ovdje?!”) i predao bi ovlasti Maxmusu koji mu je veći sin od Komoda. On smatra da Rim treba spasiti od političara i nanovo ga načiniti republikom, vratiti mu pravo lice i dati moć narodu, ukinuti korupciju koja ga je iskvarila.

Jedini za taj posao je politički neiskvareni Maximus, čovjek (iz) naroda i jedan od onih magnetičnih stoički sentimentalnih mačo muškaraca među junacima velikog ekrana (Conan, William Wallace...) koji ima nezaboravno predstavljanje. Maximus pred bitku skupi i pomiriše šaku zemlje odakle izrastaju usjevi žita koje voli milovati rukom hitajući prema ženi i sinu.

Zemlje u koju je spreman vratiti se ako padne za “snagu i čast” Rima, zajahati “elizejskim poljanama”, posebice nakon što mu voljeni budu ubijeni. “Ako jašite zelenim poljanama i sunce vam grije lice, u Elizeju ste i već ste mrtvi”, poručuje vojnicima najveći general Rima u obaveznom pred-borbenom govoru koji završava nadahnutim riječima: “Ono što činimo za života, odjekuje u vječnosti”.

U tom uvodu “Gladijator” je odjeknuo od 180. godine nove ere do 2019. kad vatrene strijele u daljini stvore plamene kugle iz prvih kadrova “Istrebljivača”. Ovo nije SF film, no “graditelj svjetova” Scott mu pristupa kao da jest, transportirajući gledatelja na mjesto koje mu je jednako daleko, samo što datira iz stvarne prošlosti, ne izmaštane budućnosti.

Rim je uskrsnuo na ekranu u “Gladiatoru” kao Los Angeles u “Blade Runneru”. Detalji su frapantni u njegovim interijerima i eksterijerima, istovremeno kao da jesu i nisu (bili) s ovoga svijeta, jamačno zato što Scott snima Rim kao da nam je pred očima oživjelo carstvo božanstava Olimp, podebljavajući mitske konotacije priče o mesijanskom junaku, “spasitelju Rima”, tj. njegovoj osveti “na ovom ili onom svijetu” i ponovnom susretu s obitelji u “drugom životu”.

Očekivano, u (re)konstrukciji davnoga svijeta “Gladijatora” prednjači Kolosej kao arena svih arena, gdje će se Maximus hrvati i s tigrovima, sve kako bi se publika zabavila. “Zar se ne zabavljate? Niste li zato ovdje?”, pitao je Maximus svjetinu još prije nego što je došao u Rim.

Digitalija rekonstrukcije Rima i dalje je gotovo neprimjetna ili svakako manje upadljiva u odnosu na npr. godinu raniju “Fantomsku prijetnju” jer je isključivo kreirana u službi priče – nije atrakcija atrakcije radi. Iz sličnih pobuda je digitalno “oživljen” i sjajni veteran Reed nakon što je glumac umro pred kraj snimanja.

Dakle, ne većinski pomoću kaskadera, mraka i kutova kamere kao u “Vrani”, već isključivo računalnim putem. Bila je to prijelomna točka za modernu kinematografiju kompjutorskog oživljavanja likova/glumaca (princeza Leia/Carrie Fisher) ili njihova pomlađivanja (“Irac”).

Sve što je “Trkač” davne 1987. prorokovao u onoj sceni futurističke gladijatorske borbe digitalnih avatara, Scott je vizionarski proveo u djelo u spektaklu koji dvadeset godina poslije višestruko korespondira sa sadašnjosti na filmu, ali i u stvarnosti, nikad ovisnijoj o “kruha i igara” zabavi, ne samo u okviru gladijatorski nasilne “entertainment” industrije, već i politike.

U tom kontekstu, nije nimalo nategnuta paralela između Rimskog Carstva i današnje Amerike (i svijeta), Komoda i Trumpa, posebice kad čujemo da se pojavila kuga u grčkom dijelu Rima (korona!). Rimski senatori Grakho (Derek Jacobi) prognozira kako će Komod dati narodu viziju Rima koju će obožavati, a iako će Rimljanima oduzeti slobodu, i dalje će mu klicati pošto će im donijeti zabavu.

“Sama srž Rima nije mramor Senata (američkog Kongresa; op.a.), nego pijesak Koloseja (ekran televizije). Rim je svjetina, za njih će stvoriti magiju, to će ih zavesti i zbog toga će ga voljeti”, govori Grakho. Zvuči poznato? Zar se ne zabavljate? Niste li zato ovdje?!

Dvanaest nominacija za Oscara, 450 milijuna zarade u kinima

“Gladijator” je jedan od najboljih i najumjetničkijih blockbustera 2000-ih. Film je za megazvijezdu ustoličio Russella Crowea koji je smršavio i nabildao se za ulogu nakon kure debljanja za “Probuđenu savjest”, a uistinu je izvrstan i akcijski i dramski (scena kad plače nad tijelima voljenih i suze mu se miješaju sa slinom).

Spektakl je osvježio i tada malčice ustajalu karijeru Ridleyja Scotta. Zaradio je gotovo 500 milijuna dolara u svjetskim kinima. Dobio je i dvanaest nominacija za Oscara, a pozlatio njih pet, uključujući one za najbolji film i glavnu mušku ulogu, ali ne i režiju (Scotta je pobijedio Steven Soderbergh za “Traffic”, dvostruko nominiran u toj katerogiji i kao redatelj "Erin Brockovich"). Kipić za naj-film preuzeo je i naš Branko Lustig kao jedan od producenta.

Pamtljive sporedne uloge ostvarili su Djimon Hounsou kao Maximusov prijatelj rob i Connie Nielsen kao Komodova sestra Lucilla prema kojoj on pokazuje nešto više od bratsko-sestrinske ljubavi.

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 21:22