‘Elizabeth Taylor: Izgubljene vrpce‘: Za njezine plave oči

Insajderska perspektiva između privatnog i poslovnog života hollywoodske megazvijezde i oskarovke magnetičnih plavih očiju razlikuje dokumentarni film "Elizabeth Taylor: Izgubljene vrpce" ("Elizabeth Taylor: The Lost Tapes") od mnogih sličnih dokumentaraca.

Kao i u friškom dokumentarnom filmu o Faye Dunaway, također u produkciji HBO-a, Elizabeth Taylor iskreno govori sama o sebi, svom životu, karijeri, filmovima, brakovima i razvodima, dajući zbivanjima vlastitu intimnu perspektivu, makar "iznutra nije to lijepa slika", povremeno nadovezanu izjavama njezinih kolega i znanaca.

"Ovaj film je sastavljen od intervjua Elizabeth Taylor i novinara Richarda Merymana kao istraživanje za knjigu. Intervjui su počeli 1964. kad je Elizabeth bila na vrhuncu slave", navodi se na početku dokumentarca u režiji Nanette Burstein.

Meryman je bio specijalist za razgovore sa zvijezdama, a audiozapis njegova intervjua s Taylor ispresijecan je s arhivskim snimkama glumice, fotografijama, insertima iz filmova. Redateljica Burstein svela je preko 40 sati Merymanova intervjua na svega 90-ak minuta, što se osjeti u dokumentarcu koji je odveć kratak za jedan tako bogat život kao što je bio Elizabethin i u finalu brzopleto želi strpati što više toga prije odjavne špice, od perioda kad završava intervju do kraja njezina života.

No, "Izgubljene vrpce" svejedno su "must see" za obožavatelje i filmofile, prepun anegdota i pikanterija iz glumičina života, poput toga da je mogla i ona smrtno stradati u avionskoj nesreći sa suprugom Michaelom Toddom da nije ostala kući zbog temperature ili da se zbližila s Jamesom Deanom na snimanju "Diva" (otvorio joj se u razgovorima do 3 ujutro) i da se vozila u njegovom Porscheu na dan kad je doživio prometnu i poginuo.

"The Lost Tapes" je dobio naslov po vrpcama razgovora koje su pronađene nakon Merymanove smrti u njegovu arhivu, a Burstein ih je pustila u svijet u linearno ispričanom filmu. Taylor se prisjeća da je počela glumiti od desete godine ("Ne mogu se sjetiti kad nisam bila slavna") i nalazila se pod ugovorom studija MGM-a u sklopu kojeg je pohađala "studijsku školu" par sati dnevno, ali bila fascinirana setom gdje su "čak i statisti izgledali kao filmske zvijezde".

Ideja da glumi u filmovima bila je za nju "poput čarobnog produžetka mašte". Debitirala je 1942. ("Rođen svake minute") i potom glumila "s konjima i psima" ("National Velvet", "Lassie"), uslijed čega je bila nesigurna kad je igrala prvu "odraslu" ulogu u "Mjestu pod suncem", ali je redatelj George Stevens bodrio da se ne osjeća kao "lutkica", premda je kasnije promijenio ploču dok su snimali film "Giant", podsjećajući je da je "filmska zvijezda, a ne glumica".

Legendarna Elizabeth zarana je postala jedan od najvećih seks-simbola epohe, još kao tinejdžerka, a prvi poljubac doživjela je nedugo prije filmskog. "Jeste li vidjeli san na nogama? San puti boje breskvi sa šlagom, crnim uvojcima i velikim plavim očima koje doslovce govore", bila je predstavljena kao mlada. Glumica je rano bačena u svijet odraslih i osjećala se kao "prestrašena djevojčica", zato je i tražila dominantne muškarce za partnere s kojima bi stupila u brak.

Iako je "bila djevica, ne samo fizički nego i mentalno", udala se već s 18 godina za Conrada Hiltona Jr-a koji ju je mentalno i fizički zlostavljao, a njegov udarac u njezin trudnički stomak uzrokovao je pobačaj. S 20 godina stupila je u drugi brak s dvostruko starijim Michaelom Wildingom i postala majka.

Prijateljice su je savjetovale da se ne udaje tako često, ali ona je "bila zaljubljena u ljubav" i oduvijek "željela biti nevjesta" pa se vjenčala s Toddom, Eddiejem Fisherom, Richardom Burtonom..., pritom razarajući svoje i tuđe brakove. U intervjuu Taylor priznaje "užasne greške" na ljubavnom planu, premda ne bježi od vatrene, intenzivne veze s Burtonom nakon što su se upoznali na snimanju "Kleopatre".

Dokumentarac isprepleće tabloidne i kulturne rubrike kao što su se filmovi isprepletali s njezinim životom. Razvodom od Fishera zbog Burtona glumica je redefinirala pojam skandal i inicirala pojavu "paparazza", kao i "celebrity" kulture koje se redateljica dotiče dajući Elizabeth priliku da se "poput luka ogoli do apsolutne jezgre" i da svoju stranu priče, a ne tabloidnu, tj. da je gledatelj upozna kakva jest umjesto iz medija.

"Ljudi imaju određenu sliku u koju žele vjerovati, bilo dobru ili lošu. Ako pokušate objasniti, onda se usput izgubite", govori Taylor. Citat iz "Cleopatre", "... ali tebe se nikad neću osloboditi...", bio je vizionarski za Elizabethin odnos s Burtonom od kojeg se razvela pa su se opet vjenčali, a brak je postao mračan i pun prepiranja kao iz njihova filma "Tko se boji Virginije Woolf?".

Burton je, konačno, precizno opisao Taylor kao glumicu koja naizgled ne glumi, a u biti neprimjetno radi puno toga dok je u ulozi. Obožavala je "mogućnost glume" i "glumila instinktivno, znojila pravi znoj". Nije bila metodska glumica kao njezini partneri Dean i Montgomery Clift ("A Place In The Sun"), ali jest puno više od "praznog lijepog lica", kako su je titulirali na početku karijere, tj. seks-simbola i zvijezde koja je prva dobila milijun dolara za neku ulogu (Kleopatra). Svatko tko dobro poznaje film i glumu to bi trebao potvrditi.