Idilično ranorujansko poslijepodne u centru prekrasnog Edinburgha nakratko je poremetila skupina problematičnih klinaca od nekih dvanaestak godina. Nekoliko dječaka u društvu par djevojčica namjerno su gurali jedni druge u prolaznike i zamalo ih oborili na tlo. Kad su neki stariji ljudi osudili huligansko ponašanje, klinci nisu ustuknuli; naprotiv, najglasniji među njima drsko su odgovarali i bili spremni na kavgu. Malo je nedostajalo da rječkanje potencijalno preraste u nešto više, ali srećom do toga nije došlo.
Gledajući situaciju potpisnik ovih redaka sjetio se britanskog psihološkog hororskog trilera “Rajsko jezero” (“Eden Lake”, 2008.) redatelja i scenarista Jamesa Watkinsa koji je prije 15 godina krenuo u kina diljem Ujedinjenog Kraljevstva, i to baš u rujnu. Nadajmo se da klinci iz Edinburgha neće izrasti u nasilne (pred)tinejdžere iz Watkinsova filma, jednog od najšokantnijih i najneugodnijih u novom mileniju i šire, ujedno i jednog od najboljih.
Šok i nelagoda “Rajskog jezera”, svojstveni mučnom nihilizmu Michaela Hanekea (“Šašave igre”), jedva da imaju premca kad je moderna kinematografija u pitanju.
S ovim filmom mogu se valjda mjeriti samo “Nepovratno” i vršnjačke “Mučenice”, a u novije vrijeme možda tek “Ne govori zlo”, brutalni nizozemsko-danski horor triler čiji američki remake, koincidencije li, radi upravo Watkins (“Žena u crnom”, “Crni dan u Parizu”; scenarist nastavka “Špilje užasa”).
Britanski redatelj izaziva realističan strah od klinaca kao malo tko. Antagonisti njegova filma nisu nekakvi demonski klinci kao u “Istjerivaču đavola”, “Pretkazanju” i sličnim nadnaravnim hororima. Utoliko je “Eden Lake” više u dosluhu sa “Strancima” iz datog perioda s kojima ih povezuje premisa mladog para napadnutog na izoliranom mjestu gdje očekivano šteka signal za mobitel.
Međutim, Steve (Michael Fassbender) i njegova djevojka Jenny (Kelly Reilly), ironično učiteljica u vrtiću, neće se naći na nišanu napadača s maskama po mjeri slasherskih horora, već agresivnih lokalnih tinejdžera koji se otimaju kontroli. Steve i Jenny su urbani autsajderi kao što su to bili Jon Voight i ekipa u “Oslobađanju”, jednom od uzora za Watkinsa uz “Posljednju kuću nalijevo” i “Pse od slame”.
Sukob urbanog i ruralnog/suburbanog, tj. klasa/bogatih i siromašnih, ovdje je generacijski nadopunjen (stari i mladi) uz izraženu društvenu nejednakost (Steveov terenac, BMX-ice klinaca) i odvija se na rubu civilizacije, na napuštenom, poplavljenom kamenolomu, mjestu gdje će niknuti novi stambeni projekt za bogate zvan Eden Lake, a kamo Steve i Jenny dolaze za vikend da vide posljednje tragove njegove netaknute ljepote i da je on zaprosi.
Kratkotrajna početna idila naprasno se prekida pojavom tinejdžera predvođenih “bullyjem” Brettom (jezivo dobri Jack O’Connell) koji piju, slušaju glasnu glazbu i ne drže rotvajlera na povodcu. “Boys being boys”, kako kaže Steve? Ne baš. Nakon što ih Steve upozori, stvari će nasilno eskalirati do ekstrema u konfliktnim scenama opipljive ključajuće tenzije i uvjerljive dvosmjerne psihologije.
Primjerice, Steve će u potrazi za klincima uletjeti u njihovu kuću da upozori (odsutne) roditelje, pri čemu i sam djeluje kao agresor, netko tko je neovlašteno uletio na tuđi posjed, a neki od klinaca bez roditeljskog nadzora ponaosob ne bi napravili neku grozotu, ali hoće kao dio mase, tj. rulje iz lojalnosti prema psihotičnom, zastrašujućem lideru Brettu.
Film želi reći nešto o odnosu roditelja i djece, odgoju i roditeljstvu, upozoriti na probleme maloljetničke delikvencije i nasilja među mladima koji su u porastu od 2008. naovamo ne samo u Britaniji i institucije ne nailaze rješenje za gorući problem modernog društva što često skreće pogled u drugu stranu. “Nisu moja djeca”, hladno kaže konobarica u lokalnom restoranu kad čuje da klinci teroriziraju Stevea i Jenny.
Watkins poručuje da krivnja leži i na roditeljima, ne samo djeci koja su prepuštena ulici i ne znaju što će od sebe, stoga se mogu okrenuti nasilju (i) iz puke dosade, usput pokazujući koliko su se stvari promijenile u kinematografiji i svijetu od osamdesetih, kad su BMX-icama pedalirali nevini klinci u Spielbergovim ili spielbergovskim filmovima (“E.T.”, “Družba Goonies”, “Izgubljeni dječaci”), a tu promjenu je devedesetih najavio “Posljednji akcijski junak” izjavom negativca “In this world the bad guys can win”.
“Rajsko jezero” je polemičan horor triler s prepoznatljivim podtekstom iz stvarnosti, time još više tjeskoban i uznemirujuć za gledanje, danas čak i više nego onda. Atmosfera očaja i užasa može se rezati nožem i na momente je neizdrživa, pa se beskompromisno režiran film gleda napeto na rubu sjedala, s grčem u stomaku. Osjećaj beznadežnosti je toliki da ni to što Jenny u završnici postaje praiskonska kraljica vriska-horor heroina zamazana blatom poput Schwarzeneggera u “Predatoru” nije jamac osvete ili iskupljenja s obzirom da život može “premotati” kraj filma kao u “Funny Games”. “Eden Lake” vrišti nihilizam.