Zdravicu za sjećanje poveo je Remington, lik Michaela Douglasa u "Duhu i tami" (1996.), nakon što je uz logorsku vatru reminiscirao kako ljudi govore da će brojni trenuci koji im se dogode u životu ostati s njima, da nikad neće zaboraviti ovu zoru, ovaj lov, ovu strast..., a onda sve nestane.
Simbolična je bila ta Remingtonova zdravica, pa i ironična. Jer, mnogi su zaboravili na "The Ghost and the Darkness" od 1996. do danas, kad 25. godišnjicu od kinopremijere slavi jedan od najpodcjenjenijih i najzaboravljenijih filmova devedesetih, avantura s elementima horora snimljena prema istinitoj priči o dvama afričkim lavovima ljudožderima, ovjekovječenoj u knjizi "The Man-eaters of Tsavo" Johna Henryja Pattersona iz 1907. godine.
"Duh i tama" otvorio se istog vikenda u američkim kinima kao i još jedan podcijenjeni žanrovski biser, "Pakleni poljubac", da bi zaradio 38 milijuna u distribuciji na matičnu tlu, što je razočaranje za visokobudžetni projekt "major" studija (Paramount) s velikim hollywoodskim zvijezdama na vrhuncu popularnosti, od Douglasa ("Sirove strasti", "Dan ludila") do Vala Kilmera ("The Doors", "Batman zauvijek").
Pronaći pozitivnu stranu kritiku filma u realnom vremenu bilo je nalik na traženje igle u afričkom gustišu; recenzije su redom bile negativne, počevši od često širokogrudnog Rogera Eberta, koji je "The Ghost and the Darkness" dao samo pola od četiri zvjezdice, ilustracije radi, manje nego "Batmanu & Robinu" (pune dvije).
Hrvatski kritičar Živorad Tomić takoreći je jedini od struke branio boje ovog filma, kao i nekoliko godina ranije "Posljednjeg akcijskog junaka", ali nije bio posve usamljen. Neki filmofili, poput potpisnika ovih redaka i njegovih nekoliko prijatelja, odmah su uvidjeli vrijednost "Duha i tame", filma koji je ostao s nama.
Potvrdilo je to novo retro(per)spektivno gledanje, prvo nakon barem 15 godina. Dosta je toga opstalo u sjećanju, od susreta oči u oči s divljim mačkama, njihova taktilnog košmarnog terora trajno uvučenog pod kožu i pojave drugog lava na krovu kuće, do Remingtonovih introspekcija i njegova savjeta Kilmerovu liku Johnu Pattersonu da digne sina visoko kad ga ugleda, što je bilo u finoj sprezi s Mufasinim dizanjem lavića Simbe u "Kralju lavova".
Pamtila se i krasna fotografija oskarovca Vilmosa Zsigmonda i još jedan veličanstveni glazbeni komad Jerryja Goldsmitha. Danas "The Ghost and the Darkness" ima još veću vrijednost. Ovo je jedan od onih filmova kakvi se više uglavnom ne snimaju, staromodno pustolovan a la "Posljednji Mohikanac" i hororičan u stilu "Ralja" ili "Predatora" već za pojmove devedesetih, nekmoli novog milenija. Film je zbog staromodnijeg praktičnog pristupa tehnički dobro ostario u scenama napada lavova.
Bolje u odnosu na njegova vršnjaka "Brisača" (aligatori) ili tri godine mlađe "Duboko modro more" (morski psi). Redatelj Stephen Hopkins, poznat po jednako podcijenjenim filmovima "Predator 2" i "Odbrojavanje", inzistirao je na pravim/dresiranim i animatroničkim lavovima, posežući samo iz ljute nužde za računalnim trikovima, detektiranim u svega par kadrova akcijsko-hororskog bestijarija, ali manje bolnim za oči naspram "Erasera" i "Deep Blue Sea".
Usporedite li animatroniku "Duha i tame" s CGI lavovima iz nedavne "Plaćenice" ili nekim drugim računalno generiranim životinjama unutar novijih blockbustera, recimo leopardom u "Krstarenju džunglom", istog ćete trena shvatiti koliki je lavovski posao obavio studio Stana Winstona, oca Terminatora, Predatora, alienske matice u "Aliensima" i dinosaura iz "Jurskog parka".
Lavovi djeluju stvarno ili stvarnije zato što su pravi ili nalik na prave i njihova fizička nazočnost u kadru je opipljiva, tjelesno trodimenzionalna, a to je ključno za film u kojem srastaju fizika i metafizika. Pojave lavova se bojimo i s trepetom gledamo u vjetrom povijeni visoki gustiš koji paraju repom kao morski psi površinu mora leđnom perajom.
Iščekivanje da lav dotrči i iskoči iz gustiša slično je očekivanju ukazanja velike bijele psine iz morske dubine u klasiku "Jaws" ili izvanzemaljskog grabežljivca na stablima u "Predatoru", potencirano tenzičnom Goldsmithovom glazbom i jezivim zvučnim efektima režanja, trganja kandžama, žvakanja i krckanja kostiju, za koje je "The Ghost and the Darkness" zasluženo osvojio Oscara.
Ralje kralja lavova? Upravo tako. "Duh i tama" može se titulirati kao "Ralje" iz Afrike ili "Predator (2)" s lavovima kojima će junaci postavljati zamke. Koncept je "jawsovski" i "predatorski", ali s drugim predatorima, usput svježe prebačen na kopno i u drugi ambijent. "Prebačen" je ključna riječ.
Naime, "The Ghost and the Darkness" nas transportira u Afriku na 110 minuta zajedno s Pattersonom i gledatelj ima osjećaj da je tamo i tada (Tsavo/Kenija na prijelazu 19. u 20. stoljeće) zahvaljujući evokativnom audiovizualnom ugođaju uigrane osovine Goldsmith – Zsigmond, afričkim napjevima i instrumentima, odnosno slikama bujnih boja.
Lovac u slobodno vrijeme i graditelj mostova Patterson dolazi iz Londona u Tsavo kako bi položio tračnice za "najveću željeznicu", prugu Uganda – Mombasa, za Britansko carstvo koje predstavlja zli Robert Beaumont (Tom Wilkinson). "Gradiš mostove, moraš tamo gdje ima rijeka", govori mu trudna supruga (prva filmska uloga Emily Mortimer).
Patterson joj obećava da će se vratiti za nekoliko tjedana, da bi ostao više mjeseci i preskočio rođenje djeteta nakon što lavovi počnu zaskakati ljude na gradilištu i brojka mrtvih ubrzo se mjeri u desecima, zbog čega je pozvan profesionalni lovac Remington, kojega Douglas glumi kao stariju verziju svoga Jacka Coltona iz "Lova na zeleni dijamant", kanalizirajući i kapetana Quinta iz "Ralja".
Kad Patterson zaneseno govori o tome da je njegov posao nadnijeti tlo nad vodu i povezivati svjetove, u graditelju mostova zrcali se redatelj. Hopkins efektno povezuje stari i novi svijet, ali i avanturu i horor, fiziku i metafiziku, tjelesno i duhovno, čovjeka i prirodu.
Željeznica se gradi da bijelci pokore "crni kontinent" i do kraja zavladaju svijetom, odnosno da Britanija pretekne konkurente u izvozu bjelokosti, ukratko "da bogati budu bogatiji". U tom kontekstu, "demonski", natprosječno inteligentni lavovi, utjelovljenje noćne more iz predvorja pakla, djeluju kao natprirodni zaštitnici divljine i njihova prirodnog staništa od civilizacije i industrijalizacije.
Oni su zvijeri koje ne ubijaju zbog gladi, nego sankcioniraju ljude za zvjerske grijehe kolonijalizma, onako kako je Predator sankcionirao američke specijalce za Vijetnam, a morski pas kažnjavao ljudsku pohlepu na primjeru turizma. Napeta igra divlje mačke i miša između dva lava i dvojca Patterson – Remington poprima mitske i primordijalne konotacije u "Duhu i tami".