Nenominiranje "Dragih drugova" Andreja Končalovskog za Oscara odjeknulo je kao najveće iznenađenje friških ovogodišnjih nominacija u kategoriji najboljeg međunarodnog filma.
"Dorogie tovarishchi" ili "Dear Comrades!", film o "novočerkaskom masakru" nakon prosvjeda radnika protiv sovjetske vlasti u lipnju 1962. koji je premijerno osvanuo na hrvatskom "online" videotržištu, slovio je za oskarovsko-nominentski zicer nakon što je ušao na tzv. "shortlist" američke Akademije i dobio nominaciju za BAFTA-u.
Šokantna i važna priča prema istinitom događaju, posebno priznanje žirija na Veneciji, redateljski veteran koji u nekoliko navrata stilski odaje počast zlatnom dobu sovjetske kinematografije i svojedobno je snimao i u Hollywoodu ("Pomahnitali vlak", "Tango i Cash"), umjetnički rafinirana crno-bijela fotografija kao u nedavnim oskarovcima poput "Ide" ili "Rome"...
Sve su to obično neki sigurni putokazi prema Oscarima. Međutim, nominacija je izostala i "Dragi drugovi" nisu ušli među pet nominenata, za razliku od "Aide" Jasmile Žbanić s kojom Končalovski dijeli jednu ženu i majku, ovdje Ljudmilu (Julia Visotckaja, redateljeva supruga rođena u Novočerkasku), koja će u novonastalom kaosu grčevito pokušati spasiti vlastito dijete, tinejdžersku kćerku Svetku (Yulia Burova).
Moguće da je sličan pristup istinitoj priči s temom masakra, promotrenoj očima glavnog ženskog lika, odbio Akademijine glasače da nominiraju oba filma, a možda se i nisu htjeli petljati u rusku politiku u vrijeme zaoštrenih odnosa između predsjednika Bidena i Putina.
Naime, "Dear Comrades!" je razbuktao duhove prošlosti i polarizirao rusku javnost zbog osjetljive teme čiji je sami spomen do raspada SSSR-a vodio u Sibir. Desničari i patrioti "Drage drugove" su nazvali "antisovjetskim" i "proameričkim", što je, zanimljivo, gotovo identičan termin korišten u filmu za opis ustanka radnika "nacionalno važne tvornice" u Novočerkasku iz usta članova partije.
Eksplicitno su spomenute "antisovjetske tendencije" u kontekstu radničkog bunta, a radnici koji su štrajkali zbog povećanja cijene hrane i smanjenja plaće nazvani "agitatorima Amerike". S druge strane, ljevičari i demokrati za "Dear Comrades" rabe epitet "antitotalitaristički" i u podtekstu iščitavaju "totalitarne" paralele s "putinovskom" današnjicom.
Bilo kako bilo, Oscar nominacija ili bez nje, Končalovski je snimio dobru dramu o užasnom događaju. Pobuna radnika je ugušena u krvi kad je (u filmu samo navedeni, ne i viđeni) Hruščov iz Moskve na ljude nahuškao snajperiste KGB-a i vojsku s tenkovima.
U "novočerkaskom masakru" je ubijeno više od 20 prosvjednika i njihova tijela su pokopana izvan grada bez oznaka, oko 70 je završilo s težim ozljedama, njih stotinjak poslano u Sibiru... Vlada je zataškala pokolj i nijekala ga pune tri dekade, pobrinuvši se da zatre podatke kako su poginuli i nestali ikad postojali, onako kao što je asfaltirala središnji trg u Novočerkasku da prekrije krv kad se nije crvena tekućina dala ukloniti s usijanog ljetnog asfalta.
Sekvencija asfaltiranja je u filmu u kojem Končalovski dramatizira masakr iz političke i ljudske perspektive, objedinjene u liku Ljudmile, zaposlenice u proizvodnom sektoru Gradskog komiteta. Ljudmila je žena "staljinovskog" komunističkog režima kojemu je patriotski slijepo odana i ne propituje njegove ideje dok uživa privilegije kao ljubavnica lokalnog KGB-ovca, tipa da prođe preko reda u dućanu.
Ona je u nevjerici da ljudi nemaju od čega živjeti, uvjerena da "majčica Rusija" skrbi o svojoj djeci, a bit će jednako iznenađena kao članovi partije suočeni s prosvjedima u kojima sudjeluje i njezina kći. "Štrajk u našoj socijalističkoj zajednici, kako je to moguće", čudi se jedan od njih spremajući se da dade petama vjetra u crnohumornoj sceni koja izgleda kao da pripada "novovalnom" rumunjskom filmu.
Ipak, nakon što štrajk eruptira i stvari izmaknu kontroli, 84-godišnji Končalovski daje povoda Ljudmili (i samome sebi) da preispita vjeru u sistem i ideologiju kojima su ona i njegov otac Sergej Mihalkov, autor sovjetske himne u slavu Staljina, bespogovorno služili, posebice kad se sakrije u salon od zalutalih metaka u sceni koju redatelj snima kao Alfonso Cuaron studentske nemire u "Romi". Končalovski završava film ironično optimistično. "Bit će nam bolje, postat ćemo bolji".