Interstelarno putovanje epskih proporcija zvano "Dina" momentalno je najavljeno monumentalnim zvukovima skladatelja Hansa Zimmera dok se na ekranu izmjenjuju loga Warner Brosa i Legendary Entertainmenta. Gledatelj smjesta ima osjećaj da će posvjedočiti nečem velikom, grandioznom. I hoće.
Znanstveno-fanatastični film "Dune" je jedan od audiovizualno najgrandioznijih spektakala novog milenija, toliko velik da se gotovo čini malim i za normalno kino, kamoli TV ili, sačuvaj Bože, laptope i mobitele. Denis Villeneuve je režirao kolosalni blockbuster za IMAX format, spomenik velikoekranskom "sense of wonder" doživljaju filma, san snova za fanove SF-a i debelog predloška Franka Herberta iz 1965. godine.
Svaki drugi kadar je stani-pa-gledaj "money shot" i spušta vilicu do poda svojom sinematičnošću. Herbert bi, da je danas živ, vjerojatno bio zadovoljan transpozicijom (prve polovice) njegova romana na kinoplatno, zasigurno zadovoljniji nego što je mogao biti s prethodnom ekranizacijom iz 1984., nes(p)retnim filmom "Dina: Pješčani planet" Davida Lyncha, kolateralnom žrtvom studijskih i producentskih uplitanja.
Živi pijesak pješčanog planeta progutao je sredinom sedamdesetih i nesuđenu adaptaciju Alejandra Jodorowskog, ali ne i Villeneuveovu galaktičku viziju koja isplivava kao definitivni filmski "Dune". Nakon "Dolaska" i nastavka "Istrebljivača" kodnog broja "Blade Runner 2049", koji ulaze u red najboljih SF-ova 21. stoljeća, Villeneuve se nametao kao logičan izbor za "Dinu".
Francusko-kanadski redatelj nevjerojatno ujednačena opusa imao je oko za kadrove izvan ovoga svijeta i u prijašnjim žanrovski raznolikim filmovima "Naša majka", "Neprijatelj", "Zatočene" i "Sicario". Villeneuve je vizionarski filmaš i razmišlja SF-ovski neovisno o žanru, što je posebno vidljivo u "Dune" s kojim se potvrđuje kao najveći pandan Christopheru Nolanu ("Interstellar", "Tenet") za titulu vodećeg blockbusterskog redatelja današnjice.
U "Dinu" je Villeneuve uspio otisnuti pustinjsku epičnost "Lawrencea od Arabije" i "Apokalipsu danas" sa scenama desanta (helikopterskih) letjelica i pojavom barona Vladimira Harkonnena (Stellan Skarsgård), veoma nalik Brandovu pukovniku Kurtzu. Naravno, neporeciv je utjecaj SF-ova prošlosti sa zalogom za sadašnjost i budućnost.
"Odiseja u svemiru" je model sa scenama baleta svemirskih brodova kakve Villeneuve snima tako da bi mu Kubrick zasigurno stisnuo ruku, a od "Ratova zvijezda" je preuzeo štafetu "space opere", kao i snimatelja Greiga Frasera ("Rogue One"). Međutim, ovo je poseban i zaseban komad znanstvene fantastike u kojem je Villeneuve stvorio vlastiti SF svijet, hipnotičan i apsorbirajući, s pripadajućim eksterijerima i interijerima na visokoj proračunskoj skali, onako kako ga stvara Cameron.
U svakom prizoru je vidljivo da je posrijedi film redatelja "Arrivala" ili "Blade Runnera 2049" i Villeneuve je s "Dune" snimio njihova dostojnog nasljednika, treći uzastopni veliki SF kojemu nedostaje opipljivijih (glumačkih) emocija dvaju prethodnika da bude kompletno remek-djelo.
Težnja za geometrijom u kadru, ali i prizornoj statičnosti u širokim planovima, tako da gledatelj može vidjeti sve detalje i pasti oči u vizualnoj gozbi, pokreće i ovaj Villeneuveov film. Posrijedi je blockbuster koji ne treba biti vizualno/kamerno/montažno hiperaktivan da bi bio spektakularan.
Blockbuster koji se ne boji držati sporogoreći ritam tijekom dvoipolsatnog trajanja i povremeno zastati ako treba, odnosno držati gledatelja u iščekivanju od posjeta pješčanom planetu Arrakisu i bildati zanimaciju za iduće otkriće, bilo da je to neki planet, grad, svemirski brod, letjelica na pola puta između helikoptera i divovskog vilinog konjica ili gigantski pješčani crv.
To je zasigurno zato što Villeneuveovi senzibiliteti potječu iz festivalske/art kinematografije pa režira na zlatnoj sredini filma za festivale i multiplekse (premijera na Veneciji nije slučajna).
On je i dobar pripovjedač, osobito kad pripovijeda slikama koje ovdje propeliraju naraciju naprijed bolje od likova u tumačenju gdjekad ukočenih glumaca iz zvučne ekipe (Zendaya, Oscar Isaac, Rebecca Ferguson, Josh Brolin, Jason Momoa, Javier Bardem, Dave Bautista), poput Timothéeja Chalameta u glavnoj ulozi budućeg svemirskog mesije Paula Atreidesa.
Ako glumci znaju biti drveni (ponajbolji dojam ostavljaju Isaac i Ferguson kao Paulov otac i majka, te Skarsgård), režija nije i Villeneuveova "Dina" ne izgleda kao teatar u svemiru, kako je znala djelovati Lynchova dok je igrala svemirske igre prijestolja između dinastije Atreidis i Harkonnen kao novih i starih vladara Arrakisa.
Novi "Dune" ima i bolji tajming za alegorijsku svemirsku (geo)politiku i političko manevriranje od staroga. Priča je zimzelena, smještena u daleku budućnost, kad je tzv. Začin najvrjednija stvar/resurs u svemiru oko koje se podjednako vrte bitak i bitka. Kolonizacijski podtekst je bio intrigantan i 1984., u smislu da su okupatori Arrakisa, nazvani "off-worlders" (tuđinci), nedvojbeno predstavljali kolonizatore Amerike.
No, otad naovamo se dogodio 11. rujna 2001. i pokrenuo invaziju na pješčanoliki/pustinjoliki Irak i Afganistan pa gledatelju može biti bliskija okupacija pješčanog pustinjskog planeta i potraga za domaćim ljudima "karakterističnih plavih očiju", potlačenim Fremenima, koji žive u špiljama ispod pijeska, posebice što lokalne žene nose "hijabe".
Utoliko, iz post-9/11 optike je još interesantnije da će Paul, kao "Onaj", stati na stranu Fremena, jednako kako se mesijanski Rambo pridružio mudžahedinima u "Rambu III", a Douglas Quaid mutantima na Marsu u "Potpunom sjećanju".
Paula je k tome odvela sudbina, odnosno snovi o plavookoj Fremenki po imenu Chani (Zendaya). Ona mu se, kao marsovska brineta Quaidu, ukaže svaki put kad sklopi oči dok je napokon ne sretne na javi pred kraj filma koji je samo početak onoga što dolazi. "Ovo je tek početak", kaže Chani, ostavljajući nastavak "Dine" u pijesku vremena.