Igrač s brojem 10 na leđima, Maradona, svatko je htio biti u drugoj polovici osamdesetih, kad bi se bacilo na velike ili male branke. Nije samo Maradona bio Bog baluna u Napulju, već i Splitu. Dobio je i nadimak "Mara koja pije Donu", skovan od milja iza bazena POŠK-a, gdje su se, prije ili poslije treninga plivanja, razmjenjivale samoljepljive sličice za album "Meksiko '86.". Naravno, Maradonina "slija" je bila najtraženija, posebice kako je svjetsko prvenstvo u Meksiku odmicalo, a on sve više očaravao driblinzima i golovima, nogom, glavom, rukom.
Očarao je i potpisnika ovih redaka u razdoblju kad je pratio nogomet približno jednakim žarom kao film. Bilo je nečeg filmskog (i svakako filmičnog) u Maradoninoj igri i njegovim akcijama na terenu. Imao je najzvučnije i "najakcijskije" prezime od svih nogometaša. Izgovorite to još jednom: Maradona. Prezime po zvučnosti snažno kao Stallone. Na terenu je Maradona bio svojevrsni nogometni Rambo i vojevao ratove za Argentinu. Pobjeda Argentine protiv Engleske u Meksiku 1986. bila je njegov "Rambo II", revanš za Falklandski rat.
Ipak, Maradona nije nikad bio zvijezda nekog filma kao npr. njegov najveći nogometni rival Pele koji je baš sa Stalloneom podijelio kadar (i izveo spektakularne "škarice") u "Bijegu u pobjedu". Međutim, o njemu je snimljen još jedan prestižni dokumentarac nakon Kusturičina "Diego By Maradona" (2008.), također premijerno prikazan u Cannesu. Dokumentarac se zove "Diego Maradona", a režirao ga je oskarovac Asif Kapadia ("Senna", "Amy"), specijalist za filmove o genijalnim individuama i superzvijezdama koje su platile preskupu cijenu slave.
Nakon pokojna vozača Formule 1 Ayrtona Senne i pjevačice Amy Winehouse sada Kapadia trijumfalno kompletira neslužbenu dokumentarnu trilogiju s (još uvijek živim) Maradonom. Kapadia to pretvara u prednost i osvježava ionako dobitnu formulu u pristupu režiji budući da ovaj put ne slušamo druge kako govore o protagonistu dokumentarca, već čujemo i njega samoga koji je samo želi igrati nogomet na miru, kao Amy pjevati, ali oboje su sebi postali najveći neprijatelji. "Kad ste na terenu, život nestane", ističe Maradona koji je odigrao ulogu povremena naratora, a odobrio je film i redatelju dao uvid u 500 sati nikad prije viđenih snimaka iz njegove osobne arhive.
Lavovski dio odradio je montažer Chris King koji je spojio snimke u koherentnu cjelinu i pospremio sedam godina Maradonina života i šest i pol nogometnih sezona, od 1984. do 1991., unutar dva sata i deset minuta. Snimke je Kapadia znalački odabrao i uobličio u naraciju filma koji, među ostalim u "voiceoveru" komentiraju i Maradonina bivša supruga Claudia Villafañe i trener Fernando Signorini. Oko jedne izjave potonjeg Kapadia koncipira sjajan dokumentarac. Naime, Signorini je rekao kako postoji Diego i postoji Maradona. Diego je divan dečko iz siromašne obitelji koju je igranjem nogometa hranio od 15. godine, što je "veliki teret za osobu", tek nešto lakši od iskušenja u vidu droge i žena. Maradona je, pak, lik kojeg je on morao izmisliti da se suoči s nogometnom industrijom i medijima, a nosio je teret kluba ("Napoli") i nacije (Argentina) na svojim leđima.
"S Diegom bih išao do kraja svijeta, s Maradonom ni par koraka", kaže Signorini. U utakmici života Maradona je pobijedio Diega. Kapadia je na određeni način režirao dokumentarac, tj. Diegov uspon do Maradoninih zvijezda i natrag, poput dramatične, odlučujuće nogometne tekme SP-a. Junak prelazi u vodstvo, a onda gubi u zadnjim minutama, nakon izjednačenja i preokreta, dakle od histerije i euforije do agonije i tragedije. Dakako, junak je Maradona. Heroj Argentine i Napulja. Bog čija je slika bila obješena kraj Isusa iznad kreveta svakog Napolitanca kad je dao gol "Juventusu" i osigurao pobjedu "Napolija".
Upravo je on luzerski Napoli, u koji je došao iz "Barcelone", pretvorio u pobjednički tim talijanske lige i kupa UEFA. Doveo je i reprezentaciju Argentine do titule svjetskih prvaka u Meksiku 1986., zamalo i Italiji 1990. godine. Spomenuta utakmica protiv Engleske u četvrt finalu Meksika '86. je idealna za referiranje na mit o Maradoni, zašto su ga voljeli i mrzili. A mrzili su ga nakon što je Argentina osvojila titulu prvaka svijeta u Italiji, izbacivši domaću reprezentciju u polufinalu na stadionu "Napolija" ("velika greška" organizatora SP-a). Ukratko, "malo varanja, puno genijalnosti".
Prvi gol protiv Engleske je dao (božjom) rukom, ali prilikom postizanja drugog pokazao svu raskoš ekstraodrinarna talenta kad je napravio slalom kroz igrače Engleske. "Nogomet je igra prijevare, glumiš da ćeš ići u jednu stranu, odeš u drugu", govori mitski, božanski Maradona, a Kapadia otkriva osobu iza mita i čovjeka iza nogometnog Boga koji zove "najsretniju majku na svijetu" nakon osvajanja SP-a u Meksiku u nezaboravnom trenutku kad režiser pusti Diegov telefonski poziv u eter filma promrežena svim emocijama, na tragu nogometne utakmice na penale. Iako znamo kako je Maradonina životna utakmica završila, navijamo do posljednje minute dokumentarca da odnese pobjedu, ali to se ne događa. Golgeter je postigao autogol.