"Izvuci me." – "Demoni" (2020.)
Integralna verzija SF horor trilera "Demoni" ("Possessor") dostupna je na hrvatskom "online" videotržištu, i to da film "nije izmijenjen" ponosno se ističe prije nego krene uvodna špica. Naime, dugometražni drugijenac mladog redatelja Brandona Cronenberga, sina čuvenog Davida, bio je skraćen za nekoliko minuta povodom distribucije u pojedinim svjetskim kinima, od Amerike nadalje, tamo gdje su cenzorske škare oštrije na scene seksa i nasilja kakvima "Demoni" obiluju.
Na videu je, barem kod nas, stigla redateljska verzija Cronenberga juniora koji se poput slavnog oca bori za beskompromisnu viziju filma. Pod očevim utjecajem Brandon je nedvojbeno odrastao i izrastao u njegovog potencijalnog SF/horor nasljednika. Godine 1980., kad je Brandon rođen, Cronenberg je bio između snimanja kultnih filmova "The Brood" i "Scanners".
U Brandonovoj dobi od tri godine, njegov otac je snimio "Videodrom" i "Zonu smrti". Kad je malac imao šest i krenuo u prvi razred osnovne škole, nastala je "Muha" ili "The Fly" i okrunila Cronenberga za kralja tzv. "body horrora" (tjelesni horor), a do kraja njegove osmoljetke David je u kinima servirao "Goli ručak".
Brandon je bio u srednjoj, tj. na faksu kad je Cronenberg režirao "Sudar" i "eXistenz". Mladi filmaš je jednom izjavio da se nije od malih nogu upoznao s očevim filmovima, ali lako je moguće da je ipak poskrivečki (po)gledao njegove SF horore kad se sjeća da je posjetio set "Muhe".
Uz oca se svakako zainteresirao za znanost i biologiju, budući da se i jedno i drugo osjeća u njegovim filmovima ("Antiviral", "Possessor") veoma naglašenog znanstvenog pristupa biološkom hororu, jednako kao i u očevima.
Sudeći po prvijencu i još više "Demonima", Brandononove formativne filmske godine bile su dvijetisućite, kad je žanr horora postao festivalska, ne samo repertoarska (kino) atrakcija, a Christopher Nolan njegovao pedanteriju praktičnog "old school" načina snimanja filmova, sa što manje računalnih intervencija.
Mladi redatelj ističe da je veći dio specijalnih efekata nastalo na licu mjesta, ne u postpodukciji, čak i tijekom scena halucinacija u filmu u kojem je evidentan utjecaj "elevated horrora" i apstraktnijih "mindfuck" SF festivalaca poput "Svetih motora", "Ispod kože" ili "Istrebljenja", kao i Nolanova "Inceptiona", uz očeve klasike poput "eXistenza".
Na Sundance Film Festivalu, gdje je "Possessor" imao premijeru, drugijenac Croneberga juniora je službeno opisan kao veličanstveni "mindfuck", a taj opis mu prilično savršeno pristaje. Nije ovo SF horor triler za svakoga, ali se ni ne trudi biti i teško ga je (s)trpati u neku ladicu.
Ciljana publika su ambiciozniji filmofili otvorena uma za drukčije filmske doživljaje iz audiovizualne i senzorne domene. Svatko kome je uvodna scena "too much" i testira njegove/njezine granice, bolje da nakon toga prestane gledati. Neka crnoputa djevojka (Gabrielle Graham) zabija nekakvu elektrodu nalik igli u tjeme da krv posljedično snažno poteče iz glave i pritom "(re)kalibrira" svoje raspoloženje.
Nešto kasnije, radeći na nekom domjenku, ista djevojka dolazi do nekog muškarca, zarije mu nož u grlo u posvemašnjoj scenskoj eksplicitnosti penetracije čelika u meso i počne ga višestruko ubadati dok kamera ne trepće očima kao montažnim rezovima, već promatra zbivanja kao nijemi svjedok užasa u kontinuiranom kadru.
Nismo brojali ubode, ali sigurno ih je bilo približno jednako, možda i više u odnosu na ubadanje šiljkom za led iz uvodne scene "Sirovih strasti" Paula Verhevena, najvećeg Cronenbergovog "flesh+blood" takmaca ("RoboCop" i "Potpuno sjećanje" kao perfektni primjeri). Tko je djevojka i zašto je to napravila?
Doznajemo da je ona bila "posjednuta" od strane Tasye Vos (nanovo dojmljiva Andrea Riseborough), korporativne agentice koja na nekoliko dana, pomoću najmodernije tehnologije, ležeći spojena na nekakav stroj, ulazi u umove i preuzima tijela drugih ljudi koristeći ih u svrhu atentata za kompaniju u vlasništvu misteriozne Girder (Jennifer Jason Leigh) prije nego što je ona "izvuče", a vapaj "Izvuci me" koristi se kao "sigurnosna riječ".
Angažman Jennifer Jason Leigh teško da je slučajan budući da je ona glumila u "eXistenzu", SF trileru u kojem su likovi miješali stvarnost i virtualnu stvarnost videoigre. Krađa identiteta dobiva neko novo značenje u filmu Cronenergova sina koji pokazuje da ima oko za stilizirani gemetrijski kadar u idućoj sceni, kad Girder i Tasya razgovaraju o onome što se maločas dogodilo, sjedeći za bijelim stolom na bijelim stolicama nasred tamne sobe.
Tasya plaća danak tog posla na vlastitoj psihi na način da je i sama promjenjivog raspoloženja, opterećena svojim/tuđim sjećanjima i halucinacijama. Ona se nakon svakog posla mora podsjetiti vlastitog života i sjećanja putem osobnih stvari. Mora se priremiti za susret sa sinom (Gage Graham-Arbuthnot) i sad već bivšim suprugom (Rossif Sutherland), a počela je zaboravljati tko je i gubiti identitet preuzimajući tuđe.
Ukratko, mogla bi izgubiti razum, posebice kad se nađe zatočena u umu/tijelu Colina Tatea (vrlo dobri Christopher Abbot), dečka kćerke (Tuppence Middleton) njezine iduće mete, biznismena Johna Parsea (Sean Bean), vlasnika korporacije koja sakuplja podatke o drugima. Scene kad Tasya špijunira Colina i oponaša intonacije njegova glasa podsjećaju na Travoltine pripreme za ulazak u tijelo Cagea u "Čovjeku bez lica".
I stvarno, "Demoni" jesu SF horor na temu zamjene tijela/uma/identiteta, što je polazna točka za brojne komedije ("Šašavi petak", "Veliki"), ali Cronenbergu nije do smijeha i on režira zbivanja s minimalnim humorom, a maksimalnim "mindfuckom". U jednoj sceni Tasya kao Colin vodi ljubav s njegovom djevojkom, što djeluje kao seks u troje s obzirom da se u njezinom/njegovom tijelu/umu premrežavaju žensko i muško.
Pretvaranje Tasye u Colina je nezaboravna scena, kad izgleda kao da njezino tijelo nestaje i doslovce se pretapa u njega, naseljavajući ga. Čini se da je Brandon gledao i "Personu" Ingmara Bergmana, pretočivši je u tjelesni horor kad Tasya, poput Leatherfacea, nosi tuđe lice preko svoga kao izobličenu masku, što dođe kao da je prenijela um na van.
"Possessor" je zainteresiran za pitanje spola, identiteta i realiteta, tko je on(a), odnosno suodnos tijela i uma, a još zainteresiraniji za um, čime se Brandon razlikuje od Davida i snimio je film koji može gledati u oči mnogim njegovima, ali i stajati zasebno unutar novije festivalsko-žanrovske kinematografije.
Otac je snimio najpoznatije filmove u vrijeme kad je kult tijela, da ne kažemo mesa, bio na vrhuncu (muskulatura nabildana u teretani osamdesetih). Sin, pak, snima u razdoblju kad um caruje i formira multiple identitete koji se konstruiraju i dekonstruiraju u internetsko doba društvenih mreža, avatara i videoigara.