Točno godinu dana nakon što je “Murina” imala premijeru na Puli, glumica Danica Ćurčić je na festivalu. Glumica rođena u Srbiji, a odrasla u Danskoj prošle godine, nažalost, nije uspjela doći u Pulu, iako je bila nagrađena Zlatnom arenom za sporednu ulogu u “Murini”, ali ove godine je stigla, na njezinu sreću, i to u svojstvu članice žirija Međunarodnog programa.
- Super je osjećaj. Nevjerojatno je biti tu. Bila sam u Istri prije dva mjeseca, snimala sam jedan danski film. Snimali smo po cijeloj Istri i zaljubila sam se u cijelo to područje. Isto se dogodilo i u Dalmaciji kad sam snimala “Murinu”. Velika je privilegija biti ovdje i biti član žirija s nevjerojatnim kolegama, izuzetnim ljudima. Luksuz je biti u ovom rajskom okruženju i gledati toliko dobrih filmova. Što još čovjek može poželjeti? – govori nam Danica na terasi pulskog “Circola”, oduševljena Pulom i festivalom.
- Prvi put sam u Puli. Nisam još uspjela puno razgledati cijeli grad, ali koliko sam vidjela, nevjerojatno je. Atmosfera mi je predivna. Same lokacije projekcija su predivne, i priroda i Arena i Kaštel – kaže Danica.
Uvijek postoje sumnje
Ima li Danska nešto slično kad je u pitanju kinoprojekcija na otvorenom?
- Ne baš. Ne. Jer mi nemamo takvu klimu. Ponekad imamo projekcije na otvorenom preko ljeta, ali ne kao ovdje. Ovo mjesto je svakako jedinstveno. I festival.
Kakav je osjećaj da, za promjenu, žirirate i ocjenjujete tuđi rad umjesto da vas gledaju i prosuđuju?
- Ludo, skroz ludo. Bila sam u manjim žirijima u Danskoj, ali ovo mi je prvi put izvan Danske. Velika čast i teško je. Odgovornost je velika, ali ispunjava me srećom.
Vole li glumci kad se njihov rad sudi? Kad gledate film za žiriranje, stavljate li poseban naglasak na glumačke izvedbe?
- Definitivno imam fokus na glumu jer radim na tom polju. Ali, trudim se gledati kakav je opći dojam filma. Naravno da su mi oči najviše usmjerene na glumu. Gluma moj glavni fokus, ali i to kakav utjecaj film ima na mene u cjelini.
Može li dobar glumac popraviti loš film?
- Dobro pitanje. Mislim da je to teško, bez obzira na to koliko dobro glumiš. Ako materijal ili priča nisu dobri... To je teško postići. Ali, naravno da možete pripomoći.
Je li vam se ikada dogodilo da imate osjećaj na pola snimanja da stvari ne idu u dobrom smjeru da bi sve ispalo dobro i kvalitetno, ali morate ostati profesionalni do kraja?
- Naravno, ponekad. Uvijek čovjek ima neke sumnje, u mom slučaju uglavnom u pitanju vlastitog rada. Ne znam, teško je reći. Ponekad se jako iznenadim. Imam jedan dojam, i budem malo zabrinuta, a na kraju film bude jako dobar. Ili se dogodi suprotno, ne možeš to znati. No, uvijek kad biraš projekt, moraš sto posto vjerovati u njega, iako ne znaš kakav će ishod biti godinu i pol dana nakon što prođe milijune procesa. Ali, možeš dati sve od sebe i nadati se najboljemu. Moraš reći: “Ovo će biti najbolje ikad!” i imati velike ambicije za svaki projekt.
Da kucnemo u drvo, vama za sada ide dobro. Jeste li zadovoljni razvojem karijere? Jeste li mislili da ćete ovako daleko dogurati?
- Da, jako sam zadovoljna. Uvijek sam sanjala o tome da mogu raditi i na Balkanu. To mi je oduvijek bio san, da radim na tom polju. Također, mogućnost da glumim na materinjem jeziku. To mi je velika stvar. Otvorilo mi je oči, i srce, na neki način. Vidim to kao veliku privilegiju, spoj dvije kulture, nadam se da će se otvoriti još prilika.
Kako stvari stoje, snimate sve više i više ovdje, u bivšoj Jugoslaviji – “Murina”, “Mrak”...
- Da, naravno. Snimila sam u siječnju i film “Sirin” sa Senadom Sahmanovićem u Crnoj Gori. Njegov debitantski film. To je bilo divno iskustvo.
Mislite li da biste se mogli vratiti? Vuče li vas natrag ili ipak trajno ostajete u Danskoj?
- Naravno da ostajem u Danskoj, to mi je baza. Tu mi je cijeli život. To je mala zemlja, ali ima snažnu filmsku industriju. Sve što mi može proširiti granice i horizonte je privilegija. Proširiti polje iskustava. Osobito meni, jer sam odrasla u Danskoj, ali u balkanskom domu. Uvijek sam imala tu želju da bolje upoznam svoje korijene, a ovo je odličan način da dublje zaronim u tu stranu sebe i svoje obitelji, u svoje korijene. I nemam često prilike govoriti materinjim jezikom jer ga inače govorim samo s obitelji. Puno mi znači, na više razina, što mogu raditi ovdje. Mislim da ovdje ima puno snažnih priča, koje su svakako drukčije od onih danskih. Povijest i kultura.
Kontra pravila
Kako pomirujete balkanski mentalitet koji je impulzivan, sa skandinavskim koji je suzdržan?
- Mislim da se dobro nadopunjuju jer se toliko razlikuju. Lijepo je imati “balkanštinu” i živjeti u Danskoj. Dobar kontrast.
Dankinja u vama utiša Balkanku ili kako?
- Definitivno imam nešto balkansko što češće izađe na površinu u Danskoj jer sve je jako... Osobito zato što su pravila - pravila. Što je razlog i zašto društvo tako dobro funkcionira. No, to ponekad može frustrirati, ponekad možemo prekršiti pravila (smijeh). I svakako u vožnji.
U vožnji?
- Temperament (smijeh). A kad sam ovdje, osjećam Dankinju u sebi.
Znači, gore ste Balkanka, a ovdje Dankinja?
- Možda ne Dankinja, ali osjećam to u sebi. Mislim da je ta kombinacija jako lijepa.
Spomenuli ste da je Danska kinematografski jaka, što i jest. Što bi zemlje iz regije, konkretno Srbija i Hrvatska koje nemaju Oscara, za razliku od BiH, mogle naučiti od danske kinematografije?
- U Danskoj imamo i mogućnosti, i dobro obrazovanje, što je čvrst temelj. Ne mislim da je financiranje uvijek rješenje, ali za početak su potrebna neka sredstva. Mislim da je financijska potpora velika stvar - i to u Danskoj čini razliku. Nije cijela stvar - ali je važna. Najdalje ćete dospjeti s dobrom pričom. Uvijek se sve svodi na to što želite reći. I mislim da će to uvijek biti vidljivo, bez obzira na to koliki vam je proračun. Uvijek se sve svodi na priču, na bit onoga što želite reći.
Koliko pratite hrvatsku i srpsku kinematografiju?
- Nešto pratim, da. Svakako vidim puno jakih, mladih glasova i redatelja koji se pojavljuju. Vidimo to i na ovom festivalu, što je jako obećavajuće. Jako sam fascinirana filmskim pripovijedanjem ovdje.
Kako vam je bilo u “Mraku” glumiti Srpkinju koja živi na Kosovu, s obzirom da je to malo osjetljiva tema?
- Odabrala sam glumiti u ovom filmu isključivo iz ljudskih i egzistencijalnih razloga. To nije imalo nikakve veze s politikom. Ono što me pogodilo jest univerzalnost filma i da to može biti obitelj bilo gdje u svijetu. A prema politici imam neku distancu. Ne želim ulaziti u politiku. To me uopće ne zanima, želim samo raditi svoj posao kao glumica. Naravno da je to nešto specifično i politike na ovim prostorima ima u svemu. Možda to ne treba govoriti, ali na ovim prostorima se na neki način sve vrti oko politike. Moji korijeni jesu na Balkanu i u Srbiji, ali ja biram projekte iz humanističkog, ne političkog gledišta. To je moj fokus.
Puno malih strahova
Znači, taj politički dio Balkana vam ne nedostaje?
- Ne, ne (smijeh). Kad sam ušla u projekt, vidjela sam film kao priču o maloj obitelji koja se bori s unutarnjim ratom. Nikada niste eksplicitno vidjeli neprijatelja, što mi se jako svidjelo. Gotovo pa da je film imao metafizičke slojeve. To mi se sviđa. Kad sam pročitala scenarij, prepoznala sam neku vrstu univerzalnosti. Osjetila sam moć priče kad sam je pročitala.
”Mrak” je, između ostaloga, film o strahu. Čega je vas najviše strah?
- Imam jako puno strahova, puno malih strahova, na čemu moram poraditi. U jednu ruku, vidim sebe kao da želim biti jako hrabra u svom poslu. Mislim da mi je hrabrost jedna od glavnih težnji u poslu. Bojim se puno toga, malih stvari poput letenja. Nije mi ugodno na toboganima u lunaparku, ne volim tamu...
Kako prevladavate strahove?
- Većinom razgovaram s djetetom u sebi jer to je često slučaj, da se to malo dijete zapravo boji. Razgovaram sa sobom, s mlađom ja. Sa šestogodišnjakinjom koja govori, “Što je ovo? Bojim se! - Sve je u redu. Nemaš se čega bojati”. To radim. Ili slušam glasnu glazbu.
Kakvu glazbu?
- Sve vrste glazbe. Svjetska glazba, svih vrsta.
Otkako smo zadnji put imali intervju, u listopadu 2021., planet je doslovno otišao k vragu. Dogodila se Ukrajina, događaju se ekstremne vrućine. Kako gledate na sve to, da se nadovežemo na strah?
- Rado bih rekla da sam jako optimistična, ali nisam. Mislim da... Upali smo u teško sranje, na puno razina. Da. Neću reći ništa više jer ako uđem preduboko u to..., što mislim da svi mi moramo, i moramo se suočiti s time. Krenuli smo prema jako mračnom mjestu. Naravno da vjerujem u promjene koje svatko može napraviti u svojoj maloj zajednici, mali, mali valovi. Mogu usmjeriti svoju strast u ono što volim i snimati filmove o tim temama. Definitivno se radi o dubokom, egzistencijalnom strahu o tome u kojem smjeru ide čovječanstvo. Tu su ratovi, a zatim i naša klima. U Engleskoj je 40 stupnjeva, prvi put u povijesti.
Kako je u Danskoj? Je li tamo ista situacija?
- Svugdje su toplinski valovi i požari. Ne možemo više razgovarati o tome imamo li izvanredno stanje u pitanju klime, već smo došli do te točke.
Ako nas ne dokrajče ratovi, dokrajčit će nas klima...
- Totalno, da. Cijeli sustav se treba promijeniti. Naše navike se moraju promijeniti iz korijena. Velike promjene su potrebne da bismo bili sigurni. Bojim se da moramo završiti u teškom sranju da bismo postali svjesni toga. Jer to je dio ljudskog mozga, ako strah nije direktno ispred nas onda je sve u redu. To je ljepota i ograničenost nas ljudi. To je mračna tema. Duboki, konstantni strah. Sve više i više je tu, nije nešto što možemo ignorirati. Povrh toga još imamo ratove.
Svi smo puni tuge
Izbjegavate li čitati o tome?
- Čitam o tome, ali ako duboko uđem u problematiku, postanem jako deprimirana. Gotovo pa da je to stanje tuge, mislim da smo svi na neki način u tom stanju. Zapravo, čini mi se da se tako osjeća moja generacija i mislim da pomaže ako se fokusiramo na promjene koje možemo primijeniti sa svojim najbližima. Kako živimo, uvijek možemo početi od sebe. Malo optimizma. Želim biti optimistična i fokusirati se na to, ali... nije lako.
Jednako tako, kad smo zadnji put pričali činilo se da korona lagano pada, a sada opet raste. Strahujete li i od toga?
- Malo se jesam bojala, ali čini mi se da je to nešto što će još biti aktualno idućih nekoliko godina.
Srećom, filmska industrija se ipak vratila. Snima se i dalje, ima i kinohitova...
- Da, svakako. Streaming ima sve veću i veću moć zbog toga što sve možemo gledati kod kuće, ali kina su se vratila. Definitivno se industrija vraća. Drago mi je što više nismo izolirani. Bilo je teško i kinima i kazalištima jer filmove i predstave treba gledati zajedno, u istoj prostoriji. U tome leži cijela ljepota te umjetničke forme. Kako kolektivno utječe na nas.