Tunis je ušao u oskarovsku povijest s "Čovjekom koji je prodao svoju kožu", redateljice Kaouther Ben Hania. Ovo je prvi put da se za Oscara u stranoj ili (po novome) međunarodnoj kategoriji natječe jedan tuniški film. O pobjedniku u toj kategoriji odlučivat će se, prema svemu sudeći, između danskog i bosanskog ostvarenja – "Još jedna runda" Thomasa Vinterberga ili "Quo Vadis, Aida?" Jasmile Žbanić.
Pa opet, ako koji od preostalih filmova u međunarodnoj konkurenciji može iznenaditi (kineski "Better Days", rumunjski "Collective"), to je provokativni "The Man Who Sold His Skin". Svejedno, uspjeh je već sama nominacija koju je tuniški uradak zaslužio i potvrdio da Oscari 2021. nisu uopće tako kvalitativno mršavi kao što im se pesimistično znade predbacivati.
Znakovita je, u tom smislu, jedna rečenica iz filma, a izgovara je utjecajni umjetnik Jeffrey Godefroi (Koen de Bouw). "Neki pesimisti govore da je umjetnost mrtva. Naprotiv, nije nikad življa", smatra Godefroi, koji nam je uzeo riječ iz usta i tastature. Isto se može reći za sedmu umjetnost, tj. film.
Novi milenij je, pišemo već godinama, filmski iznimno uzbudljiv, a kinematografija daleko od mrtve, štoviše nikad življa zahvaljujući kreativnim filmašima sa svih strana svijeta, još uvijek sposobnima pronaći, kontekstualizirati i ispričati dobre priče. Jedna od njih je Ben Hania.
Redateljica iz Tunisa pronašla je inspiraciju u istinitoj priči, kontroverznom slučaju belgijskoga konceptualnog umjetnika Wila Delvoyea koji je 2008. tetovirao leđa Tima Steinera kao umjetničko djelo i prodao ga njemačkom kolekcionaru za višemilijunski iznos. To znači da će koža sa Steinerovih leđa, jednom kad on umre, biti skinuta i uokvirena na kolekcionarovu zidu.
Istinitu priču Ben Hania je kreativno prelomila preko aktualne međunarodne imigrantske krize i sirijskih izbjeglica. Priča prati Sirijca iz donjeg sloja tamošnjeg društva Sama Alija (Yahya Mahayni) koji se želi domoći Zapada i u Belgiji sjediniti s voljenom djevojkom, "upper class" zemljakinjom Abeer (Dea Liane), oženjenom za bogataša protiv svoje volje, iz obiteljske tradicije, diplomata Ziada (Saad Lostan).
Nakratko skicirani odnos Sama i Abeer, tijekom lijepe scene u vlaku, ilustrira njegovu ljubav. "Ovo je revolucija, želimo slobodu", usklikne javno Sam kad Abeer kaže da ga voli, zbog čega će završiti u sirijskom zatvoru, odakle bježi u Bejrut. Tamo se krišom ubacuje na izložbu, gdje će upoznati atraktivnu Sorayu (Monica Bellucci zvjezdanog sjaja) i njezina šefa Godefroia, jednog od najvećih živućih umjetnika koji "bezvrijedne objekte pretvara u umjetnička djela vrijedna milijune dolara".
Godefroi se Samu predstavlja kao Mefisto, ali ne želi njegovu dušu, već leđa, kao platno za golemu tetovažu schengenske vize. Zauzvrat, Godefroi će srediti da Sam dobije pravu vizu za boravak na Zapadu, no prije toga on mora odraditi ugovor s vragom i od jedne izložbe do druge glumiti živi muzejski izložak, komad ljudskog arta, oživljene skulpture.
I eto provokacije filma koji isprepleće umjetnost i imigraciju, a sirijskog izbjeglicu, čovjeka, pretvara u objekt. Ipak, nije sve crno i bijelo. Ispočetka Sam ne vidi sebe kao žrtvu eksploatacije i lutku na Godefroiovu koncu s obzirom da boravi u hotelima od pet zvjezdica i uživa u novostečenom luksuzu, dok njegovi sunarodnjaci umiru na moru u pokušaju da se domognu Zapada.
Međutim, sve upućuje na to da je žrtva i da je prodao svoje tijelo za pravo na slobodu, koje bi mu, kao čovjeku, trebalo prirodno pripadati. Na "photosessionu" fotograf je nezaintersiran za Samovo lice i kaže mu "good boy" kao da je pas, tijekom izložbi on stoji ukipljen, pognute glave i okrenut leđima, a elitistički snobovi ga dolaze gledati ne samo kao da je izložak u muzeju, već gotovo i životinja u ZOO-u.
Kamera Christophera Aouna često snima Sama s distancije, u odrazima prozora, stakala, retrovizora, što rezultira artističkim, ali i simboličkim kadrovima, reflektirajući distantni pogled privilegiranog Zapada na imigrante i protagonista koji je za njih samo još jedan visokokonceptualni izložak u muzeju.
Uz snažnu političku notu kritike dehumanizirajuće imigrantske politike i stava zapadnjačkog društva spram izbjeglica, film posjeduje i satiričku oštricu na konto suvremenih umjetničkih krugova, odnosno apatičnog i licemjernog modernog (zapadnog) svijeta, na trenutak nevino promotrenog iz očiju neke klinke u školskom posjetu muzeju. "Imaju li svi koji izdaleka dolaze u EU ovakvu tetovažu", pita djevojčica učiteljicu vidjevši oslikana Samova leđa.
"Čovjek koji je prodao svoju kožu" povlači paralelu sa švedskim oskarovskim nominentom "The Square" iz 2017., satirom na račun umjetničke scene u režiji Rubena Östlunda. U Östlundovu filmu kustosova PR mašinerija u reklamne svrhe nadolazeće izložbe snima manipulativni promotivni filmić art-kakvoće u kojem će djevojčica i maca biti razneseni na trgu ispred muzeja da umjetnost dobije jednaki prostor u medijima kao što ga ima terorizam.
"Koliko neljudskosti treba da dopremo do vaše ljudskosti?" uslijedio je upit u filmiću unutar filma. S druge strane, Godefroi u "The Man Who Sold His Skin" koristi imigrantsku krizu i njezine neljudske patnje u umjetničke svrhe da, kao, dopre do lažne (zapadnjačke) ljudskosti preko imigranta Sama.
No, Sam je za Zapadnjake dobar samo kao izložak. Vrhunac filma, svojevrsna refleksija "Kvadratove" scene performansa među elitom, dolazi kad se Sam na jednoj izložbi pobuni protiv eksploatacije i napravi pokret rukom kao da će na sebi aktivirati eksplozivnu napravu. Okupljenima ne treba dugo da pokažu rasne predrasude Zapada i daju petama vjetra. Sam u mikrosekundi od zapadnjačkog umjetničkog djela postaje bliskoistočni bombaš samoubojica.