StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KUĆNOM KINU

‘Čovjek koji je prodao svoju kožu‘: Imigracija kao umjetnička instalacija

25. travnja 2021. - 18:32

Tunis je ušao u oskarovsku povijest s "Čovjekom koji je prodao svoju kožu", redateljice Kaouther Ben Hania. Ovo je prvi put da se za Oscara u stranoj ili (po novome) međunarodnoj kategoriji natječe jedan tuniški film. O pobjedniku u toj kategoriji odlučivat će se, prema svemu sudeći, između danskog i bosanskog ostvarenja – "Još jedna runda" Thomasa Vinterberga ili "Quo Vadis, Aida?" Jasmile Žbanić.

Pa opet, ako koji od preostalih filmova u međunarodnoj konkurenciji može iznenaditi (kineski "Better Days", rumunjski "Collective"), to je provokativni "The Man Who Sold His Skin". Svejedno, uspjeh je već sama nominacija koju je tuniški uradak zaslužio i potvrdio da Oscari 2021. nisu uopće tako kvalitativno mršavi kao što im se pesimistično znade predbacivati.

FILM: The Man Who Sold His Skin; drama; Tunis/Francuska/Njemačka/Belgija/Švedska/Turska, 2020. REŽIJA: Kaouther Ben Hania ULOGE: Yahya Mahayni, Dea Liane OCJENA: ****

Znakovita je, u tom smislu, jedna rečenica iz filma, a izgovara je utjecajni umjetnik Jeffrey Godefroi (Koen de Bouw). "Neki pesimisti govore da je umjetnost mrtva. Naprotiv, nije nikad življa", smatra Godefroi, koji nam je uzeo riječ iz usta i tastature. Isto se može reći za sedmu umjetnost, tj. film.

Novi milenij je, pišemo već godinama, filmski iznimno uzbudljiv, a kinematografija daleko od mrtve, štoviše nikad življa zahvaljujući kreativnim filmašima sa svih strana svijeta, još uvijek sposobnima pronaći, kontekstualizirati i ispričati dobre priče. Jedna od njih je Ben Hania.

Redateljica iz Tunisa pronašla je inspiraciju u istinitoj priči, kontroverznom slučaju belgijskoga konceptualnog umjetnika Wila Delvoyea koji je 2008. tetovirao leđa Tima Steinera kao umjetničko djelo i prodao ga njemačkom kolekcionaru za višemilijunski iznos. To znači da će koža sa Steinerovih leđa, jednom kad on umre, biti skinuta i uokvirena na kolekcionarovu zidu.

Istinitu priču Ben Hania je kreativno prelomila preko aktualne međunarodne imigrantske krize i sirijskih izbjeglica. Priča prati Sirijca iz donjeg sloja tamošnjeg društva Sama Alija (Yahya Mahayni) koji se želi domoći Zapada i u Belgiji sjediniti s voljenom djevojkom, "upper class" zemljakinjom Abeer (Dea Liane), oženjenom za bogataša protiv svoje volje, iz obiteljske tradicije, diplomata Ziada (Saad Lostan).

Nakratko skicirani odnos Sama i Abeer, tijekom lijepe scene u vlaku, ilustrira njegovu ljubav. "Ovo je revolucija, želimo slobodu", usklikne javno Sam kad Abeer kaže da ga voli, zbog čega će završiti u sirijskom zatvoru, odakle bježi u Bejrut. Tamo se krišom ubacuje na izložbu, gdje će upoznati atraktivnu Sorayu (Monica Bellucci zvjezdanog sjaja) i njezina šefa Godefroia, jednog od najvećih živućih umjetnika koji "bezvrijedne objekte pretvara u umjetnička djela vrijedna milijune dolara".

Godefroi se Samu predstavlja kao Mefisto, ali ne želi njegovu dušu, već leđa, kao platno za golemu tetovažu schengenske vize. Zauzvrat, Godefroi će srediti da Sam dobije pravu vizu za boravak na Zapadu, no prije toga on mora odraditi ugovor s vragom i od jedne izložbe do druge glumiti živi muzejski izložak, komad ljudskog arta, oživljene skulpture.

I eto provokacije filma koji isprepleće umjetnost i imigraciju, a sirijskog izbjeglicu, čovjeka, pretvara u objekt. Ipak, nije sve crno i bijelo. Ispočetka Sam ne vidi sebe kao žrtvu eksploatacije i lutku na Godefroiovu koncu s obzirom da boravi u hotelima od pet zvjezdica i uživa u novostečenom luksuzu, dok njegovi sunarodnjaci umiru na moru u pokušaju da se domognu Zapada.

Međutim, sve upućuje na to da je žrtva i da je prodao svoje tijelo za pravo na slobodu, koje bi mu, kao čovjeku, trebalo prirodno pripadati. Na "photosessionu" fotograf je nezaintersiran za Samovo lice i kaže mu "good boy" kao da je pas, tijekom izložbi on stoji ukipljen, pognute glave i okrenut leđima, a elitistički snobovi ga dolaze gledati ne samo kao da je izložak u muzeju, već gotovo i životinja u ZOO-u.

Kamera Christophera Aouna često snima Sama s distancije, u odrazima prozora, stakala, retrovizora, što rezultira artističkim, ali i simboličkim kadrovima, reflektirajući distantni pogled privilegiranog Zapada na imigrante i protagonista koji je za njih samo još jedan visokokonceptualni izložak u muzeju.

Uz snažnu političku notu kritike dehumanizirajuće imigrantske politike i stava zapadnjačkog društva spram izbjeglica, film posjeduje i satiričku oštricu na konto suvremenih umjetničkih krugova, odnosno apatičnog i licemjernog modernog (zapadnog) svijeta, na trenutak nevino promotrenog iz očiju neke klinke u školskom posjetu muzeju. "Imaju li svi koji izdaleka dolaze u EU ovakvu tetovažu", pita djevojčica učiteljicu vidjevši oslikana Samova leđa.

"Čovjek koji je prodao svoju kožu" povlači paralelu sa švedskim oskarovskim nominentom "The Square" iz 2017., satirom na račun umjetničke scene u režiji Rubena Östlunda. U Östlundovu filmu kustosova PR mašinerija u reklamne svrhe nadolazeće izložbe snima manipulativni promotivni filmić art-kakvoće u kojem će djevojčica i maca biti razneseni na trgu ispred muzeja da umjetnost dobije jednaki prostor u medijima kao što ga ima terorizam.

"Koliko neljudskosti treba da dopremo do vaše ljudskosti?" uslijedio je upit u filmiću unutar filma. S druge strane, Godefroi u "The Man Who Sold His Skin" koristi imigrantsku krizu i njezine neljudske patnje u umjetničke svrhe da, kao, dopre do lažne (zapadnjačke) ljudskosti preko imigranta Sama.

No, Sam je za Zapadnjake dobar samo kao izložak. Vrhunac filma, svojevrsna refleksija "Kvadratove" scene performansa među elitom, dolazi kad se Sam na jednoj izložbi pobuni protiv eksploatacije i napravi pokret rukom kao da će na sebi aktivirati eksplozivnu napravu. Okupljenima ne treba dugo da pokažu rasne predrasude Zapada i daju petama vjetra. Sam u mikrosekundi od zapadnjačkog umjetničkog djela postaje bliskoistočni bombaš samoubojica.

‘Strani‘ filmovi u glavnoj oskarovskoj kategoriji

Ne događa se često da su filmovi izvan engleskoga govornog područja nominirani i u glavnoj oskarovskoj kategoriji, ali nekima je to uspjelo poći za rukom, čak i da odnesu povijesnu pobjedu (četverostruko pozlaćeni "Parazit").

– "VELIKA ILUZIJA" (Francuska, 1937.) – Drama velikog Jeana Renoira iz Prvog svjetskog rata ušla je u povijest kinematografije i Oscara kao prvi "stranac" s nominacijom za najbolji film, ali zlatnog kipića se nije domogla pored Franka Capre i njegova "You Can't Take It With You".

- "Z" (Alžir, 1969.) – Politički triler Coste Gavrasa upao je u glavnu konkurenciju, ali nije se mogao nositi s "Ponoćnim kaubojem" Johna Schelsingera. No, dobio je ukupno pet nominacija, a i osvojio dva Oscara, za montažu i strani film.

– "ISELJENICI" (Švedska, 1970.) – Prije Bergmana za najbolji film je nominirana ova epska drama njegova zemljaka Jana Troella. "The Emigrants" su jurišali na Oscara dvaput, najprije kao strani film 1972., da bi iduće godine, kad je dodjelom vladao "Kum", dobili još četiri nominacije, počevši od "best picture" (redatelj, glumica, adaptirani scenarij).

– "KRICI I ŠAPUTANJA" (Švedska, 1972.) – Bergmanov film u koloru zabilježio je pet nominacija 1973., a nominiran je i on sam za režiju. Akademija je odlučila da pobjednik u kategoriji naj-filma bude "Žalac" Georgea Roya Hilla, a Bergmanov klasik odnio je kipić za fotografiju.

– "POŠTAR" (Italija, 1994.) – Humorna drama o poštaru Pabla Nerude stekla je pet nominacija za Oscara 1995., uključujući one za najbolji film, režiju i glavog glumca Massima Troisija, koji, nažalost, dodjelu nije doživio. Te godine je dominirao "Braveheart", a "Il Postino" je slavio u kategoriji najbolje glazbe.

– "ŽIVOT JE LIJEP" (Italija, 1997.) – Opet talijanska produkcija, dirljiva tragikomedija iz Drugog svjetskog rata, "La vita e bella" je dobio čak sedam nominacija, od naj-filma do režije i glavne muške uloge (Roberto Benigni x 2). Potvrdio je tri, za glumca, glazbu i strani film, a u glavnoj kategoriji je pozlaćen "Zaljubljeni Shakespeare".

– "TIGAR I ZMAJ" (Tajvan, 2000.) – Epska romantična akcijsko-borilačka fantazija Anga Leeja bila je veliki kinohit i ušla u povijesti kao prvi "stranac" s čak deset oskarovskih nominacija, od čega je pozlatila četiri, za strani film, fotografiju, glazbu i scenografiju. Lee je bio blizu Oscaru za režiju, ali pobijedio je Steven Soderbergh ("Traffic"), a u glavnoj kategoriji "Gladijator".

– "PISA IZ IWO JIME" (SAD/Japan, 2006.) – Eastwoodov pogled na bitku iz Drugog svjetskog rata iz japanske perspektive, nakon američke u "Zastavi naših očeva". Snimljen u potpunosti na japanskom jeziku, "Letters From Iwo Jima" je, u godini dominacije Scorseseova "The Departed", primio nominacije za najbolji film, režiju, originalni scenarij i montažu zvuka, koju je i potvrdio.

– "LJUBAV" (Austrija, 2012.) – Austrijski film austrijskog redatelja na francuskom jeziku, bolna drama o demenciji, osvojila je visokih pet nominacija za Oscara, računajući glavnu ulogu, režiju i scenarij. Michael Haneke je na kraju u ruke uzeo "samo" Oscara za strani film. Te godine je trijumfirao "Argo" Bena Afflecka.

– "ROMA" (Meksiko, 2018.) – Crno-bijela art-drama Alfonsa Cuarona drugi je "stranac" u povijesti nominiran za deset Oscara i prvi uradak s logom Netflixa s nominacijom za najbolji film. Potonju nominaciju "Roma" nije potvrdila u konkurenciji sa "Zelenom knjigom", ali osvojila je povijesne Oscare za strani film (prvi meksički ikad), režiju i fotografiju. Cuaron je odigrao i ulogu direktora fotografije, što je dotad dvostruko nezabilježeno, da isti čovjek dobije ta dva kipića, a i da je pozlaćen redatelj filma izvan engleskog govornog područja.

item - id = 1093921
related id = 0 -> 1133976
related id = 1 -> 1133767
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. listopad 2021 13:35