Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Film & TV‘KO SUZA‘

Činjenica da sam kao jedan Zagrepčanin osvojio nagradu splitske publike izmami mi smješak na lice, priznaje Marko Višnjić nakon revije UMAS 2019.

Piše Marko Njegić
4. ožujka 2020. - 08:39
Damjan Tadić/HANZA MEDIA

Reakcija gledatelja u splitskoj Kinoteci na kratki film "Ko suza" Marka Višnjića naslutila je dobitnika za nagradu publike na Reviji studentskih filmova UMAS 2019. Gledatelji su ispratili pljeskom svaki film na projekciji, ali aplauz za "Ko suza" bio je najglasniji. I, doista, nagrada publike otišla je u ruke Višnjiću, donedavnom studentu Umjetničke akademije u Splitu s Odsjeka za film i video.

Koliko ti znači ova nagrada za ovaj film?

– Znači mi puno. Lijep je osjećaj dobiti priznanje publike u gradu u kojem sam živio, studirao i stvarao. Činjenica da sam kao jedan Zagrepčanin osvojio nagradu splitske publike izmami mi smiješak na lice. Iznimno mi je drago da se Revija održava. Bitno je da se studentski filmovi prikazuju u pravoj kinodvorani. To studentima daje dodatnu motivaciju da naprave što kvalitetnije filmove i, najvažnije, da osjete validaciju svojeg napornog rada.

Je li ti draže da ti je sklona publika ili kritika?

– Početna mi je točka svakog filma: "Što bih ja kao član publike želio, tj. volio vidjeti?" Film je prekrasna igra s osjećajima promatrača. Ako moj film uspije uvući gledatelja do te mjere da on reagira, onda znam da sam napravio nešto dobro. To ne znači nužno ugoditi gledatelju. Priznanje struke je lijepo i hvalevrijedno, ali na kraju filmove radim za publiku.

Odakle ideja za "Ko suza"?

– Ideje općenito crpim iz vlastitog iskustva i iskustva meni bliskih ljudi. Po potrebi, ta se iskustva začine s malo kreativne interpretacije i nastane ideja za film. "Ko suza" je film o strahu. O tome kako strah utječe na naše odluke i koje su potencijalne posljedice.

Koliko je trajalo snimanje s obzirom na to da je u pitanju jedan kadar bez reza, i to subjektivni, iz perspektive glavnog lika? Iz kojeg je pokušaja sve sjelo na svoje mjesto?

– Probe s kamerom i glumcima trajale su tri dana. Planirali smo dva dana za snimanje, ali zahvaljujući producentima Danijelu Popoviću i Ivanu Periću, voditelju snimanja Jakovu Noli i fenomenalnoj glumačkoj postavi, koju nikada ne bih uspio okupiti bez Ivana Pašalića, film smo snimili u samo jedan dan. Napravili smo 24 repeticije, koje smo, naravno, prekidali ako nešto ne bi išlo po planu. Na kraju cijeli film čini petnaesta repeticija. Problem kod jednog kadra jest što je svaka repeticija imala neki svoj genijalni trenutak, pa je na kraju bilo teško odabrati repeticiju koja je najbolja u cjelini.

Koliko je to bilo izazovno za mladog filmaša?

– Svaki rad na akademiji, uključujući i diplomski film, vidio sam kao odličnu priliku da pogriješim. Uvidio sam da mi status studenta daje alibi za pogreške, te sam se slijedom toga odlučio odvažiti i gurati vlastite granice. Sa svakim radom postavio bih si ljestvicu iznad onoga što mislim da realno mogu ostvariti. Zbog toga se danas osjećam ugodno izvan vlastite komfor-zone. Kad uspiješ ostvariti nešto za što si mislio da je nemoguće, osjećaj je prekrasan.

Koliko je lavovsku ulogu odigrao glavni glumac?

Roko Birimiša apsolutni je heroj ovog filma. Svu težinu ovog projekta doslovno je nosio na glavi. Kamera je bila instalirana na kacigu na kojoj je još bila teška baterija, ekran i odašiljač. Hvala mu na vjeri u ovaj projekt i hrabrosti da kao direktor fotografije preuzme i ulogu glavnog glumca. Potrebna je zavidna doza koncentracije i koordinacije da bi istovremeno kadrirao, glumio i slušao moje naputke na bubicu u uhu.

Kad smo kod toga, jesi li gledao oskarovski "1917." i srpski "Smrt čovjeka na Balkanu"? Dojmovi?

– Gledao sam ih. Oduševljen sam s oba filma. Mislim da su to odlični primjeri konceptualnog pristupa filmu gdje je koncept u službi priče. U vrijeme kada svjetski blockbusteri koštaju milijune dolara, konceptualni i inovativni pristup filmskom jeziku i priči donosi vrijednost koju je moguće ostvariti u realnim okvirima naše produkcije.

Koji su ti filmski/redateljski uzori, uopće?

– Odmalena najdraži su mi redatelji Francis Ford Coppola, Quentin Tarantino i Oliver Stone, ali prave životne uzore vidim u svojim profesorima Vladi Zrniću i Danu Okiju, ljudima poput Danijela Peka, koji daju priliku i sredstva mladim hrvatskim filmašima da ostvare svoje ideje. Uzor su mi i kolege s kojima dijelim bojno polje i čiji me rad tjera i inspirira da se trudim biti što bolji.

Je li čekaonica u tvojem filmu na neki način Hrvatska u malome?

– Ideja filma bila je napraviti mali presjek društva. Mislim da je bilo koja čekaonica vrlo zanimljivo i filmično mjesto, gdje i u stvarnom životu susrećemo najrazličitije ljude. To je mjesto gdje više nismo u poznatom, ugodnom i odabranom socijalnom okruženju, nego smo izloženi svim elementima društva. Što samo po sebi može biti zastrašujuće.

U prethodnom kratkom filmu "Nice and Cosy", prikazanom na FMFS-u, promatraš turistički apartman u staroj jezgri Splita i ljude koji ga koriste izvan turističke sezone. Intrigira te postavka zatvorenog mjesta radnje?

– Inspiracija za taj film došla je iz osobnog iskustva. Studirajući u Splitu, živio sam u više stanova i apartmana namijenjenim za iznajmljivanje. Stvari i pozicija stvari u tim prostorima tjerali su me da osjećam prisutnost ljudi koji su tu bili prije mene. Zanimljiva mi se činila ideja o tome kako različiti ljudi koriste isti prostor. Slučajnost je da su mi zadnja dva filma u zatvorenim prostorima. Na prvom mi je mjestu uvijek priča koju želim ispričati, a priča je ta koja diktira prostor.

Kako kao Zagrepčanin gledaš na turistički bum u Splitu?

– Dok sam studirao u Splitu, uvijek sam morao izaći iz stana početkom sezone, tako da sam pravu špicu sezone uspješno izbjegavao. Split je prekrasan grad i drago mi je da je posjećen i pun turista, ali mislim da ne bi trebalo sve podrediti turizmu. Žalosno mi je vidjeti u što se pretvara stara gradska jezgra. Žalosno mi je što se zatvaraju mjesta poput "Kantuna" i "Tri volta". Takva mjesta čuvaju dušu grada. Strah me da bi Split, ako se ovaj trend nastavi, mogao postati grad u kojem se domaći ljudi osjećaju kao turisti.

Kako ti je bilo studirati na UMAS-u u Splitu?

– Prekrasno. Upisao sam Akademiju s 26 godina, kada sam već točno znao što želim. Studenti se često znaju žaliti na uvjete, profesore, kurikulum itd., ali zaboravljaju da je na njima da uzmu znanje i iskustvo. Nije pitanje što ćeš s kojim fakultetom dobiti, nego što ćeš s fakulteta uzeti, a ja sam s UMAS-a uzeo puno. O profesorima i asistentima imam samo riječi hvale. Studiranje na UMAS-u mi je jedno od najljepših životnih razdoblja i svima koji su voljni raditi i znaju što žele UMAS ću uvijek preporučiti.

Što dalje nakon studija i filma "Ko suza"?

– Još za vrijeme studija počeo sam raditi na snimanjima u sektorima produkcije i režije. Prije dvije godine otvorio sam obrt za proizvodnju audiovizualnog sadržaja. U društvu snažnih žena, predvođenih Mirnom Bučević, radim na produkciji reklamnog sadržaja. Također, radim kao asistent režije na domaćim i stranim serijama i filmovima. Film "Ko suza" planiram slati na festivale i paralelno uz posao pisati svoj sljedeći film. Sve u svemu, ima posla. (smijeh)

#UMAS

Izdvojeno