Pijesak zaborava poprilično je prekrio izvanredan film oskarovca Roberta Zemeckisa "Brodolom života" (2000.) 20 godina nakon njegove kinopremijere. Kolektivno sjećanje na "Cast Away" je izblijedilo gotovo poput "SOS" poruke kakvu je protagonist Chuck Noland (dvostruki oskarovac Tom Hanks) iscrtao na pješčanoj plaži pacifičkog otoka.
Film danas ispliva na površinu mahom samo ako netko na društvenim mrežama, nerijetko posprdno, podijeli GIF s loptom za odbojku "Wilsonom", najboljem i jedinom prijatelju nasukanog čovjeka tijekom četverogodišnje otočke izolacije, ili se Hanks uvrsti na liste ekstremnih glumačkih transformacija (debljanja/mršavljenja) za ulogu.
Vrijeme je okrenulo leđa "Brodolomu života". Višestruka je to ironija s obzirom na izjavu glavnog lika, jednog od direktora FedExa, da "nikad ne okrećemo leđa vremenu" koje "upravlja našim životom i smrti", a i sam film, svojevremeno veliki hit s 429 milijuna dolara zarade u svjetskim kinima, ujedno i nominiran za dva Oscara, računajući Hanksovu fenomenalnu izvedbu.
No, opet, upravo je mali broj oskarovskih nominacija (glavna muška uloga, zvuk) navijestio da bi "Cast Away" mogao biti podcijenjen film, što je i postao. Nevjerojatno da "Brodolom života" nije dobio "best picture" nominaciju, a da jedna "Čokolada" Lassea Hallströma jest. Isto tako je i Zemeckis mogao dobiti nominaciju za režiju umjesto da je Steven Soderbergh dobio dvije (dovoljno je bilo za "Traffic", nije trebao nužno i za "Erin Brockovich" kad mu je već sam film bio nominiran).
Popisu nominacija nedostaju i one za odličan scenarij Williama Broyles Jr-a ("Apollo 13") te divnu glazbu i fotografiju Zemeckisovih stalnih suradnika Alana Silvestrija i Dona Burgessa, a takoreći je i "Wilson" mogao biti predložen za sporednu ulogu koliko je dojmljiv kao ravnopravan lik, individua, nijemi svjedok i katalizator svih emocija junakova preživljavanja, zrcalo njegova uma.
Od usamljene dvije nominacije "Cast Away" na kraju nije potvrdio nijednu, premda je Hanks, uz dužno poštovanje Russellu Croweu ("Gladiator"), zaslužio Oscara za svoju ponajbolju ulogu, no ispao je žrtva vlastitog uspjeha kao ne tako davni osvajač zlatnog kipića dvije godine zaredom ("Philadelphia", "Forrest Gump").
Tom je napravio čudo, najprije se nadebljavši za ulogu 23 kilograma da bi zatim drastično smršavio kao bi utjelovio suvremenog Robinsona Crusoea četiri godine nasukanog na otoku, izgubivši nabacane kile i otišavši još više u "minus". Međutim, uloga je više od rigorozne tranformacije, bila je i psihička/interna, ne samo fizička/eksterna, jer glumac je glumio govorom tijela, ali i očima kao prozorom duše lika u koju film duboko ponire.
Za transformaciju mu je trebalo pola godine, što je radišni Zemckis iskoristio da snimi nadnaravni horor triler "Ispod površine" s Harrisonom Fordom i Michelle Pfeiffer; nisu samo Soderberghu dva filma igrala u kinima 2000. godine. Hanks je bio sjajan u "Philadelphiji" i "Forrestu Gumpu", no u "Brodolomu života" njegova posvećenost ulozi je nikad fascinantnija i glumac ne samo da sam samcat nosi praktički cijeli film – on jest film.
Forrest Gump je imao mnoštvo likova i cijelu Ameriku iza sebe koju je Zemeckis kronicirao preko njegova lika i djela. Chuck Noland ima samo sebe, jedan otok i Wilsona. "Cast Away" je ostao u sjeni Hanksova i Zemeckisova "Forresta Gumpa" možda i zbog toga što nije izraziti "crowd-pleaser", iako publika može bodriti Nolanda kao i Gumpa, koliko god da su u osnovi različiti likovi.
Gump je malo "spor", Noland juri sto na sat kao jedan od prvih utjelovitelja novomilenijskog poslovnog čovjeka. Zalaže se da sat kuca u svakom FedEx uredu kao podsjetnik na "grijeh zaboravljanja na vrijeme". Podređen je vremenu utjelovljenom u "beeperu" kao preteči mobitela i o njemu govori zaposlenicima ruske podružnice FedExa, a Zemeckis oslikava njegovu/novomilenijsku žurnost pozicioniranjem kamere na jedan putujući paket koji mora stići na vrijeme na odredište.
Kratak predah Chuck koristi da proslavi Božić sa zaručnicom Kelly (oskarovka Helen Hunt; "Bolje ne može") i obitelji prije nego se opet otisne na put uz obećanje da će zajedno biti za Novu godinu. Zaručnica mu poklanja djedov sat s njezinom slikom. "Kellyno vrijeme", raznježi se on i pred ulazak u avion kaže da će se "vratiti za minutu".
Ta "minuta" će se rastegnuti na 1500 dana kad Noland doživi avionsku nesreću na letu iznad Pacifika, usred noći. Nesreća je režirana netipično izvrsno, anti-blockbusterski. Rušenje zrakoplova pratimo iz njegove unutrašnjosti, što potencira opipljivu nelagodu i opasnost Zemeckisova zrakoplovnog "Titanica", s naletima vjetra i prodiranjem mora, tamom u trbuhu aviona.
Zrakoplov završava u oceanu i počinje tonuti povlačeći sa sobom posadu i Chucka kojeg je zamalo progutala njegova turbina, ali uspio se nekako izvući i plutati na valovima "Oluje svih oluja" u splavu za spašavanje dok ga nisu izbacili na otočić. Užurbani i urbani biznismen u vječitom pokretu, koji nikad nema vremena (kao mnogi danas) i odgađa odlazak zubaru, naći će se otoku gdje vrijeme stoji na mjestu.
Nolandova situacija danas je još više poistovjetljiva zahvaljujući koronskoj izolaciji koja i najbržem Chucku usporava vrijeme, simbolizirano u pokvarenom satu namještenom da pokazuje "Kelly time". Jedino što kuca u ritmu sata jest njegovo srce i zub, tempirana bomba filma.
Na otoku "Brodolom života" postaje jedinstveni, definirajući "survival movie" s jed(i)nim preživjelim likom, međaš novomilenijskog trenda ("127 sati", "Živ zakopan", "Gravitacija", "Sve je izgubljeno", "Arktik"). Da nije nastao u hollywoodskoj produkciji i da nema zvjezdanog Hanksa u glavnoj ulozi, "Cast Away" bi bio zasigurno slavljen kao avangardni art film iz domene egzistencijalističke drame.
"Survival" Zemeckis prati korak po korak, od Nolandova razbijanja kokosa do hvatanja rakova, postupno povisujući tenzije (zubobolja). Sve je podređeno njegovu preživljavanju u datom trenutku na otoku i kreiranju osjećaja izolacije. Nema "flashbackova" na Chuckov prijašnji život, niti "rezova" na Kelly kod kuće u realnom vremenu i potragu za njim.
Jedina glazba koja se čuje u središnjem i najdužem segmentu filma jest prirodna muzika otoka, valova kako oplakuju plažu i vjetra što povija grane palmi. Junak rijetko govori da bi ostvario direktnu komunikaciju s publikom, tek nešto više kad se sprijatelji s "Wilsonom", a i to je minimalno kad se usporedi s npr. "Marsovcem" kao svojevrsnim "Brodolomom života" na "Marsu" u kojem je Matt Damon bio znatno komunikativniji.
Zemeckisov film nije se bojao tišine, pasaža bez monologa/dijaloga i glazbe. Nije se bojao ni reducirati Chucka na (pećinskog) pračovjeka koji nanovo stvara civilizaciju na otoku sa špiljom pogodnom za zaklon i crtanje po njezinim zidovima, učeći loviti i potpaljivati vatru.
S klizaljkama iz jednog od nekoliko nasukanih FedEx paketa ("Wilson", VHS kasete...) naoštrit će granu za lov na rakove/ribe, a pomoću njih će i izvaditi zub u sceni koja se gleda kroz prste, jednako neugodnoj poput zubarske u "Maratoncu" ili čak neugodnijoj. Redatelj se ne libi iznenaditi gledatelja.
Kad natpis na ekranu ispiše "četiri godine kasnije" i film ode naprijed u budućnost, očekujemo da se Noland dotad nekako spasio, unatoč jednom neuspjelom pokušaju bijega s otoka, jer valovi mu nisu dali da ode, ali ne – još je tu. Protok godina vidljiv je na njemu, mršavijem, duže kose i brade, Robinsonu Crusou koji se izvještio u preživljavanju i još uvijek gaji nadu da će napustiti otok, spreman odvažiti se za novi bijeg kad plima bude najpovoljnija.
Vidljivo je tad i zašto je ovo punokrvni film redatelja hit-trilogije "Povratak u budućnost" i pomalo zanemarena "Kontakta". Suvremeni klasici o putovanju kroz vrijeme i prostor ispod blockbusterske glazure postavljaju neka egzistencijalna pitanja baš kao i "Cast Away" o čovjeku, čovječanstvu, ljubavi i vremenu, razmišljaju o promjenama krivih odluka u prošlosti za praviju budućnost i(li) usporavanju godina da bi njihovi likovi bili duže s voljenima.
"Nisam trebao otići na avion", zaključuje Chuck nakon što je uspio otploviti s otoka na splavi koju je sklepao od drva, lijana i traka VHS kaseta. Scena bijega s otoka iznimo je tenzična i emotivna, a Nolandov posljednji pogled upućen otoku kao njegovom domu i zatvoru dok vesla ka otvorenom moru nešto je što se dugo pamti, gubitak vjernog prijatelja "Wilsona" na oceanu još i više. More suspregnutih suza.
Povratkom u civilizaciju Chuck shvaća da je svijet krenuo dalje misleći da je mrtav, a s njim i Kelly, "ljubav njegova života" koja je bila duhovno na otoku i dala mu snagu da (pre)živi. Njegova alijenacija u civilizaciji je proganjajuća u prizorima kad nanovo dođe u dodir s njezinim tekovinama, bogatom trpezom pripremljene hrane (uključujući rakove) i upaljačem, svemu onome za što bi dao sve da je imao na otoku. On se osjeća jednako nasukanim i usamljenim kao na otoku, ali ne gubi nadu.
"Moram nastaviti disati jer sutra će izaći sunce i tko zna što plima može donijeti", govori Noland u melankoličnom i katarzičnom završetku "Brodoloma života" u kojem ostaje na raskrižju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jedan od najsnažnih filmova o nadi potreban je u vrijeme (samo)izolacije kad je čovjek čovjeku pusti otok i idealan za gledanje na raskrižju još jedne Nove godine i dekade. Tko zna što plima može donijeti?