Ispostavilo se da je "montipajtonovac" Terry Gilliam bio u pravu i vidio u kojem se smjeru društvo kreće kad je prije 35 godina predočio distopijsku viziju budućnosti u "Brazilu" (1985.), jednom od najproročanskijih SF filmova osamdesetih. "Brazil" je bio Gilliamovo upozorenje, logični nastavak Orwellove "1984.", distopije na temu policijske države koja drži mase u pokornosti tako što kontrolira svaki korak i misao svojih građana te kažnjava odmetnute i nepokorne.
Moglo bi ga se nazvati svojevrsnom "1985.", ili "1984. ½", kako je glasio radni naslov filma u čast Fellinijevu "Osam i pol". No, malo je tko obraćao pozornost na upozorenje. Film je, podsjetimo, krahirao u kinima u realnom vremenu jer publika nije htjela nešto mračnije u godini lepršavijih, svjetlucavih SF-ova poput "Povratka u budućnost" i "Čahure".
Trideset pet godina poslije već je kasno. Svijet "Brazila" dobrim dijelom živimo. Vremenska oznaka na početku filma "Negdje u 20. stoljeću" može pridodati još jedan vijek.
"Negdje u 21. stoljeću" ili, preciznije, 2020., godine "novog (ne)normalnog". Gilliamov satirični i snomorični "noirovski" SF po mjeri Kafke postao je stvarnost modernog svijeta.
Kapitalistička tiranija fašističkih mehanizma vlasti na čelu s "Ministarstvom informacija", TV i računalni ekrani na svakom koraku da "Big Brother" vidi sve i širi medijsku propagandu, besmislena birokracija od jednog do drugog šaltera i kilometarska papirologija pod egidom "a gd(j)e je pečat", klasna nejednakost, opsjednutost zatezanjem lica i pomlađivanjem pod svaku cijenu...
Dobrodošli u "Brazil", sivi, dehumanizirajući svijet nalik jednoj divovskoj mašineriji, tvorničkom stroju poput onoga u "Modernim vremenima" Charlieja Chaplina koji ždere čovjeka i čovječnost. Poslovni uredi i stanovi premreženi su sustavom cijevi i žica čiji se novi dizajn reklamira na televizijama.
Sveprisutne isprepletene cijevi i žice simboliziraju pipke državnog aparata i zamršenu birokraciju, a gledajući film ponovno 2020. podsjećaju na isprepletenost ureda i domova koji su postali jedno (rad od kuće). Protiv državnog aparata ustaju "teroristi" i prosvjeduju eksplozijama koje, ironično, bojaju bezbojni, hladni antiutopijski svijet i pozivaju na revoluciju, vapeći za promjenom.
Voditelj na jednoj od nekoliko televizija u izlogu sprda se s teroristima u uvodnoj sceni i opisuje ih kao "bezobzirnu manjinu koja je zaboravila na stare dobre vrline" jer oni "jednostavno ne mogu otrpjeti da netko drugi pobjeđuje". Eksplozija diže izlog u zrak i televizijske ekrane simbolično pretvara u krhotine stakla, raznoseći TV sliku na tisuću komada u prvom "terorističkom" napadu u filmu.
Vlada se uzbuđuje oko napada, ali ne i imućni stanovnici bezimenog retrofuturističkog metropolisa, popločana šumom nebodera i vladinih zgrada. Bogataše društveni problemi ne tangiraju pored prioriteta – grotesknih plastičnih operacija. "Načinit ću vas 20 godina mlađom", obećava plastični kirurg (Jim Broadbent) majci (Katherine Helmond) protagonista filma, činovnika Sama Lowryja (Jonathan Pryce u probojnoj ulozi).
Prilikom jednog kasnijeg napada, vremešne bogatašice, uključujući gđu Lowry, nastavljaju pričati o svojim "plastičnim" problemima, ne obazireći se na nastali rusvaj od eksplozije. Košmaran je to svijet i zato sanjar Sam bježi u snove i drži glavu u oblacima.
U stvarnosti je Sam manji od makova zrna ispred šefa tiranina, gospodina Kurtzmanna (Ian Holm), a u snovima leti iznad oblaka koje je industrijalizacija i polucija izbrisala s neba u njegovu svijetu, te kao vitez spašava anđeosku djevojku (Kim Greist) od divovskog samuraja.
Snovi su sušta suprotnost stvarnosti iz "kafkijanske" i "orwellovske" noćne more koja izgleda kao košmarni "noir" četrdesetih poput "Trećeg čovjeka", prebačen nekoliko dekada naprijed u budućnost "Metropolisa". Kafka bi bio ponosan da je mogao vidjeti birokratski apsurd "Brazila" ("Moj račun za vaš račun"), pokretač priče filma.
Besposleni činovnik-uhljeb iz dosade ubija kukca (čitaj: "Preobražaj") koji upada u pisaći stroj i prouzrokuje štamparsku grešku/zamjenu identiteta na dokumentu Ministarstva informacija pa prezime Tuttle postaje Buttle ("ridiculous name"). Tuttle je osumnjičeni "terorist" (glumi ga izvanredni Robert De Niro), a Buttle žrtva sistema koji će biti odvučen iz doma na mučenje i u konačnici podleći torturi.
Kad Sam otkrije "Buttle-Tuttle" konfuziju, svatko uključen u to pere ruke i pokušava zataškati grešku. "Posrijedi je neka greška", kaže Sam. "Mi ne radimo greške", rezolutna je tvrdnja, s vremenom tek malo umekšana "Obično nema greške, svi smo samo ljudi". Buttleov krvnik, Samov prijatelj i obiteljski čovjek Jack Lint ("montipajtonovac" Michael Palin), izbjegava odgovornost.
"Oni su dobili krivog čovjeka. Ja sam dobio pravog čovjeka. Krivi čovjek je isporučen meni kao pravom čovjeku. Prihvatio sam ga u dobroj vjeri kao pravog čovjeka. Jesam li bio u krivu?", pita se Lint u apsurdističkom "pajtonovskom" monologu. Odgovor Sam nastavlja tražiti kad na javi, najprije na TV ekranu, vidi djevojku koju je sanjao, a ispostavi se da je njegova "dream girl" Buttleova buntovna susjeda Jill.
Susret s njom i Tuttleom, koji ne bez ironije ponavlja mantru otisnutu na jumbo plakatima za sreću/sretnu obitelj ("Svi smo u ovome zajedno"), ponukat će Sama na vapaj za slobodom, tj. ("donkihotovsku") pobunu protiv sustava na raskrižju stvarnosti i snova. Sloboda se možda može pronaći samo u filmskoj fantaziji na ekranu vlastitih snova, ali Gilliam poručuje da nam je vrijedi tražiti i nastaviti sanjati. Sam nije sam. Svi smo u ovome zajedno.