Bjegunac se vraća na televiziju odakle je pobjegao u kino. Ovoga ljeta izlazi “The Fugitive”, ažurirana verzija uspješne TV serije s početka šezdesetih i još uspješnijeg filma Andrewa Davisa s Harrisonom Fordom i Tommyjem Leejem Jonesom iz 1993. godine.
Snimljena u produkciji platforme Quibi, s Boydom Holbrookom (“Logan”, “Predator: Evolucija”) i Kieferom Sutherlandom (“24 sata”, “Jedini preživjeli”) u glavnim ulogama, serija će pokušati rekreirati akcijsko-trilersku magiju nekadašnjeg kinohita pa je iza kamere angažiran Stephen Hopkins, koji se devedesetih nametao kao Davisov nasljednik režijom slično žanrirana “Odbrojavanja” s Jonesom i Jeffom Bridgesom.
Međutim, vremena su se promijenila od “Bjegunčeve” 1993. do 2020. i to je vidljivo u prvom “teaseru” za novi “The Fugitive”. Eksplozija podzemne željeznice, pokretač radnje serije, lošnjikavo je digitalizirana i nema ni približnu snagu ključne akcijske scene filma – kolizije vlaka i autobusa.
Ako se po “teaseru” dan poznaje, fanovi filmskog “Bjegunca” za serijskim će mariti kao savezni šerif Gerard (Jones) za time je li doktor Richard Kimble (Ford) ubio svoju ženu. “Nije me briga”, rekao je Gerard suočen s Kimbleovim priznanjem da nije ubojica vlastite supruge.
Novi “The Fugitive” teško će izdržati utrku sa starim, a ionako mu nije lako uskočiti u prethodnikove cipele za bijeg. Pretrčavši na box-officeu “Cliffhangera” i “Hard Target”, Davisov film je najavio novu eru akcijskih trilera s ponešto ljudskijim, ranjivijim junacima i trijumfalno zaokružio petoljetku žanra začeta s “Die Hard”, osiguravši mu prestiž u vidu nikad većeg priznanja struke.
Ni jedan akcijski triler nije dotad osvojio sedam nominacija za Oscara, ni “Umri muški” ni “Smrtonosno oružje”, ali “Bjegunac” jest, uključujući i onu za zlatni kipić u kategoriji naj-filma, i to u konkurenciji s dramama “Schindlerova lista”, “U ime oca”, “Piano” i “Na kraju dana”, a jednu je i potvrdio (Jonesova sporedna uloga).
Nakon takvog uspjeha, mlađi filmofili, ljubitelji “Die Harda” i “Lethal Weapon”, napokon su mogli naglas, bez zadrške, reći kako vole akcijske filmove, premda je “The Fugitive” bio malo više za njihove očeve, tj. odrasliju/zreliju publiku.
Evolucija žanra mogla se prelomiti preko redatelja Davisa koji je prethodno režirao akcije Chucka Norrisa i Stevena Seagala (“Zakon šutnje”, “Iznad zakona”, “Pod opsadom”), krune njihovih karijera, no svejedno za mnoge svodive na klasični akcić osamdesetih s “armijama od jednog čovjeka”.
Pet godina prije nego što će režirati remake Hitchcockova "Nazovi M radi umorstva" ("Savršeno ubojstvo"), Davis je akcijski film pomiješao s “ hitchcockovskim” trilerom o običnom čovjeku u neobičnoj situaciji po ukusu Forda (“Frantic”) i stvorio jedan od oglednih “action thriller” primjeraka devedesetih.
Osobno, izvrsni “Bjegunac” nije bolji od “Umri muški” i “Smrtonosnog oružja”: propulzivno režirana potjera usporava ritam i gubi momentum nakon što Kimble složi mozaik, razotkrije identitet “jednorukog čovjeka” koji mu je ubio ženu i farmaceutsku zavjeru vezanu za “preparat budućnosti”, s negativcem i njegovim motivacijama za brzi zaborav.
Film koji počinje akcijski ekstraordinarno pred kraj (p)opušta savršeno zategnutu tenziju i završava antikulminativno, trilerski ordinarno pa i prilično konvencionalno da bi bio nepatvoreno remek-djelo kinematografije (akcije), ali njegove nominacije za Oscara su shvatljive.
“The Fugitive” je akcijski triler načinio karakternim i realističnim kao rijetko kad prije. Karakterizacija likova bila je Davisu od jednake bitnosti kao akcija koju je Kimble utjelovljavao nalazeći se čitavo vrijeme u pokretu, a Gerard, njegova akcijsko-dramaturška simetrija, s čuđenjem verbalizirao junakove vratolomije komunicirajući s gledateljem kao posrednik između publike i filma.
“Izveo je Petra Pana s brane”, Gerard živopisno oslika Kimbleov skok. “Samo jedan od milijun bi preživio taj pad”, drži neki policajac. Istina, ali Davis je tu akcijsku scenu, kao i sve ostale, snimio kao da su moguće, maksimalno prizemljujući žanr unatoč Kimbleovim skokovima s brane i busa ispred nadolazećeg vlaka.
U filmu je realizam bio opipljiv zato što je Davis dopuštao Kimbleu da radi ono što akcijski junaci obično ne rade, tipa da, izgladnjeo od potjere, iskoristi priliku da usput utaži glad (scena u bolnici), a nije posezao za estetizacijom akcije poput, recimo, Johna Wooa.
Akcijska stilizacija svedena je tek na poneki “slow motion”, kao prilikom Kimbleove borbe s “jednorukim čovjekom” i njegova početnog trka dok Gerard izdaje naredbe za pretraživanjem “svake benzinske postaje, zgrade, skladišta, farme, kokošinjca, pseće kućice...” i u startu potjere se nameće kao intrigantan lik.
Osjećaju realizma svakako doprinosi i praktična akcija na setu, ne simulirana u računalu, s vrhuncem u željezničkoj nesreći, tj. vlak-bus sceni, jednoj od najbriljantnije orkestriranih u devedesetima. Zatvorski bus koji Kimblea odvozi u kaznionicu pada s ceste niz liticu i okreće se nekoliko puta prije nego što se smiri u podnožju na pruzi, prepušten na nemilost teretnog vlaka.
Bus je pravi, a pravi je i vlak u sekvenciji koja potencira slično postignuće Waltera Hilla u “Crvenom usijanju” i “Još 48 sati”: ovdje od od siline (s)udara lokomotiva izlijeće iz tračnica, a za njom iskaču i vagoni, nalazeći se za petama Kimbleu koji je iskočio netom prije sraza prometala.
“Kakav nered”, prokomentira jedan od šerifovih zamjenika, ljudi od krvi i mesa koji zaokružuju realizam “Bjegunca”. Likovi Gerarda i ekipe izgledaju kao da su postojali prije početka filma i da će postojati nakon njegova završetka, od nastavka “Čuvari zakona” nadalje.