Bio jednom jedan od najboljih gangsterskih filmova svih vremena. Režirao ga je Sergio Leone, uglazbio Ennio Morricone, a u njemu glavnu ulogu odigrao Robert De Niro. Pa ipak, unatoč zvučnim imenima, "Bilo jednom u Americi" (1984.) ne spominje se u istom dahu kao "Kum", iako bi trebao.

"Once Upon a Time In America" je gangsterski ep svih epova i ne zaostaje za epohalnim Coppolinim "The Godfather I&II" s kojim je u korelaciji pa tako James Russo kao gangsterski šef Bugsy podsjeća na mladog Marlona Branda, a povezuje ih i jedan važan lik nazvan Moe (ovdje Fat Moe, tamo Moe Greene).

Naprotiv, Leoneov film čak je i epskiji – duže traje od svakog pojedinačnog "Kuma" (229 minuta) i pokriva čak pet dekada u životu newyorških gangstera. Coppoli je za toliki vremenski raspon trebao prednastavak "The Godfather Part II", dakle dva filma da sažme životnu kronologiju Vita Corleonea, tj. tri kako bi ispratio i njegova sina Michaela od mladosti do starosti.

Leoneu je dosta jedan film i u njemu prati protagoniste od ranih dvadesetih, kad su bili klinci puni života, radili za Bugsyja i potom započeli vlastiti biznis, do kasnih šezdesetih kad su postali starci nadomak smrti. Od kolijevke pa do groba, najljepše je gangstersko doba? Baš i ne.

Nisu ovo Scorseseovi "Dobri momci" ili De Palmino "Lice s ožiljkom", a De Nirov lik David "Noodles" Aaronson nije Liottin Henry Hill niti Pacinov Tony Montana. "Bilo jednom u Americi" je, uz "Carlitov način", jedan od najbolnijih, najsjetnijih, najtužnijih pa i najtragičijih gangsterskih filmova, svojevrsni "Irac" prije "Irca", samo što su De Niro u ulozi Noodlesa i James Woods kao Max Bercowicz (o)starili uz asistenciju "make up" majstora, ne specijalnih efekata iz kompjutora.

No, "Once Upon a Time" je i više od gangsterskog filma. (Melo)drama o odrastanju i starenju, sjećanju, uspomenama, kajanju, ispričana na tankoj granici prošlosti i sadašnjosti, kroz flešbekove, možda i opijumom inducirane snove. Prognjena krivnjom, Noodlesa upoznajemo u kući opijuma dok ga mafijaši traže kao "cinkera koji je druknuo prijatelje".

Majstorskom režijom Leone postavlja temelje filma, njegova "magnum opusa": Noodles opijumom liječi osjećaj krivnje uvjeren da je telefonskim pozivom izdao prijatelje (iako je zapravo bio izdan) i bježi u carstvo opijumskih snova i sjećanja na prošlost, a mafijaši, često snimljeni u "leoneovskom" akcijsko-vesternskom krupnom planu, muče ili ubijaju njegove poznanike u scenama brutalnog nasilja.

Kao da time Leone sugerira da američki Wild West iz njegovih špageti vesterna ("Za šaku dolara, "za dolar više", "Dobar, loš, zao", "Bilo jednom na Divljem zapadu") nije nikad ni završio, samo su gangsteri preuzeli uloge odmetnika koji pljačkaju i siluju, što redatelj kasnije podcrtava dvjema scenama silovanja, počevši od napastvovanja tajnice draguljara (Tuesday Weld).

U jednoj od početnih scena gangsterskog nasilja Leone povezuje eros i thanatos. Tražeći Noodlesa, jedan mafijaš razotkriva bluzu neke žene u naručju bespomoćnog muškarca i stavlja cijev pištolja na njezinu bradavicu. Da je Leoneov zemljak Federico Fellini ikad režirao gangsterski film, bio bi to film sličan "Bilo jednom u Americi", u suštini talijanska melodrama na hollywoodski način.

Ovo je "Amarcord" među gangsterskim filmovima u kojem mladići virkaju vršnjakinje dok se skidaju i mole propošne starije djevojke da im pokažu vaginu – sjetna i autentična evokacija djetinjstva i mladosti jednog gangstera razapetog između prošlosti i sadašnjosti.

Prošlost i sadašnjost povezana je briljantnim režijsko-montažnim rješenjima, poput neprekidne zvonjave telefona koji zvoni u Noodlesovoj glavi kao podsjetnik na poziv izdaje, frizbija u letu između dviju epoha uz pjesmu "Yesterday" ili stražnjih farova kamiona koji odlazi u mrak, odakle izranjaju prednja svjetla automobila.

Okidač za put prošlost postaje trenutak kad se stari Noodles zagleda kroz procjep vrata i vrati sjećanje unatrag kad je skidao komad daske iz zida kao mladić i virio Deborah (14-godišnja Jennifer Connelly u prvoj filmskoj ulozi), sestru Debelog Moea, tijekom njezinih plesnih rutina.

Pogled uokviren u krupnom planu naboranog, sijedog starca i nevinog mladića svodi čitav "Once Upon a Time In America", film sa sjetom i melankolijom postojanom u slici i tonu (sjetna, melankolično krasna fotografija Tonina Delli Collija i Morriconeova glazba). Dirljiv je moment kad sjećanja odvedu Noodlesa do stradavanja najmlađeg člana njegove škvadre. "Poskliznuo sam se", reče klinac prije nego izdahne pokošen metkom.

Metak je mogao pronaći i Noodlesa, ali, eto, nije. Preživio je gangstersku mladost da joj se može vratiti u starosti kad ga "oči ne služe čak ni s naočalama", procesuirati 35 godina tuge i kontemplirati o tome kako je uništio vlastiti život kad ga je bacio u ralje organizirana kriminala, pa i neke tuđe živote, poput Deborina u jednoj napose agonizirajućoj sceni (kao stariju je glumi Elizabeth McGovern).

Pitanje "što bi bilo kad bi bilo?" nadvija se nad filmom, naročito nakon ponovnog susreta Noodlesa i Deborah. "Oboje starimo, ostale su nam samo uspomene", zaključuju oni navirućih sjećanja i dodaju da se zarana u životu može prepoznati pobjednike i gubitnike. Sjeta i sjećanja prelijevaju se i s ove strane ekrana.

Kad ostarjeli Noodles počne posjećivati danas promijenjena ili iščezla mjesta koja ga vežu za prošlost i prijatelje, automatski potiče životno-filmsku introspekciju i kontemplaciju kod gledatelja. Ovaj gledatelj je zaplovio na valovima prošlosti do prvotnog gledanja filma s Tajom polovinom osamdesetih u bivšem splitskom kinu "Dom JNA" i podsjetnika da je "Bilo jednom u Americi" bio prvi gangsteraj koje su njegove oči vidjele, par godina prije "Kuma" na televiziji.

Sve to sugerira da je, ponovimo, "Once Upon a Time", kao i "The Godfather", više od filma. Film je preslika jedne nekadašnje (američke) kinematografije kao klasični, velebni, ambiciozni studijski ep ikoničnih slika (total klinaca na ulici s Manhattanskim mostom u pozadini) i grandiozne, operne režije iz generacije sedamdesetih, poput "Kuma", "Lovca na jelene"....

Jedan od onih kakvi se takoreći više ne snimaju i postali su izumiruća vrsta do pojave "Irishmana", eho prošlosti simboliziran u zvonjavi onog telefona koji i dalje zvoni, ali rijetko tko podiže slušalicu. To je i kronika jednog prošlog svršenog vremena, od New Yorka do Splita. Vremena koje grabi dalje i nestaje u opijumskom snu. S Noodlesom ili bez njega. Sa nama ili bez nas.