Zaslužena Zlatna palma pripala je Seanu Bakeru za izuzetnu “Anoru” s izvanrednom psihofizičkom ulogom Mikey Madison (“Bilo jednom u... Hollywoodu”, novi “Vrisak”). Baker je nevjerojatno vitalan i autorski postojan američki nezavisni filmaš, redatelj niske jedinstvenih “indie” ostvarenja poput “Mandarine”, “Projekta Florida” i “Crvene rakete”. “Anora” je novi Bakerov biser, žanrovski gotovo neuhvatljiv film, spreman na višestruko poigravanje s očekivanjima gledatelja.
Čak i fanove redatelja “Anora” može zateći nespremne s obzirom na to da titularna seksualna radnica s nadimkom Ani (Madison) kao klasični bakerovski marginalac zarana dobiva priliku “osvojiti jackpot”, odnosno uživati u bogatstvu nakon što upozna mladog i rasipnog sina ruskog oligarha Ivana (Mark Eydelshteyn kao svojevrsni ruski Timothee Chalamet).
Kamera Drewa Danielsa ulazi u newyorški striptiz-klub u uvodnoj sceni i bez treptanja snima njihanja nagih tijela tijekom plesova u krilima itd. u skladu s dobnim predikatom “R” (toliko golotinje na filmu ne viđa se često), ali pjesma koja svira u podlozi, “Greatest Day” grupe Take That u sjajnom EDM-ovskom remiksu Robina Schulza, najavljuje da bi bakerovski realizam mogao ustupiti mjesto hollywoodskoj šljokičastoj fantaziji.
To se i događa kad Ivan ponudi Anori da mu bude “ekskluzivna” cura na tjedan dana i ispadne njezin potencijalni spasitelj, tzv. vitez u sjajnom oklopu. Anora se seli u kućerinu Ivanova oca u Brooklynu, gdje se njih dvoje redovno seksaju, partijaju i guštaju u zajedničkim trenucima uz puno spontanosti karakteristične za Bakera, recimo da mladić od uzbuđenja napravi kolut unatrag na krevetu prije prve ševe.
Iz poslovne transakcije naizgled se rađa prava ljubav i iduća stanica je neonski Las Vegas, kamo će se par vjenčati u bijeloj kapelici nakon što Ivan zaprosi Anoru i kupi joj dijamantni prsten od pet karata. Vatrometna sekvencija vjenčanja u Vegasu iznimno je euforična i magična, ponajbolja scena godine: Anora je doživjela “greatest day” u životu i osjeća se kao Pepeljuga na balu ili Julija Roberts u kulminaciji “Zgodne žene” pa Baker ponovno pušta Schulzov remiks hita Take That da potencira njezinu sreću.
Uporaba pjesme Take Thata kreira zapanjujuće opojnu audiovizualnu magiju i euforiju bez premca, za razliku od, primjerice, Nsyncove “Bye Bye Bye” u “Red Rocket”, iskorištene u komične svrhe. No, stihovi “danas bi ovo mogao biti najbolji dan u našim životima, prije nego što sve završi, prije nego što nam ponestane vremena” sugeriraju da magija možda neće biti dugog vijeka, iako Baker scenom pogađa ritam pupajuće romanse i kao da uokviruje ljubavnu priču.
Gledatelj pripremljen za modernu “Cinderellu” i “Pretty Woman” očekuje da će prepreke za par doći u vidu potencijalnog rastanka jer se Ivan, kako je usput spomenuo, mora vratiti u Rusiju. Međutim, Baker okreće romantičnu komediju “Zgodne žene” (i priču o Pepeljugi) naglavačke i vraća natrag u realizam festivalskog filma, ali i mijenja žanrovski registar “Anore”.
Kad Ivanovi roditelji (Aleksey Serebryakov, Darya Ekamasova) pošalju lokalnog svećenika Torosa (Bakerov kućni glumac Karren Karagulian) i sumnjive ruske tipove Garnicka (Vache Tovmasyan) i Igora (Yura Borisov; otkriće filma “Kupe br. 6”) da ponište brak koji je osramotio obitelj, “Anora” prijeti postati mračna kriminalistička, gangsterska drama.
Pa ipak, umjesto toga “Anora” se pretvara u komediju, što je natuknuto trenutkom kad Torros iziđe s krštenja da bi riješio situaciju i potvrđeno suludom “slapstick” komikom u sceni kad Ani pošteno izudara Garnicka i Igora. Crnohumorna odiseja s elementima filma potjere nadovezuje se na Bakerov “Tangerine”, isto posvećen seksualnim radnicama, samo što je preseljena iz sunčanog Los Angelesa u studeni New York, također prikazan iz nešto drukčije vizure budući da Anora i Rusi posjećuju manje poznate dijelove grada.
Pritom shvaćaju da nisu neprijatelji, već podjednaki marginalci i među njima se razvija razumijevanje, posebice između Ani i senzitivnog, samo površinski nasilnog Igora. Komika se plete s tragikom, a razdragana sreća dolazi u paketu s katarzičnom tugom u veoma slojevitom i nijansiranom filmu koji je nepredvidljiv poput života. “Anora” je jedan vrhunaca filmske godine.