U žiriju hrvatskog programa na nedavno završenoj Puli bila je Mimi Plauché, umjetnička ravnateljica Međunarodnog filmskog festivala u Chicagu, najdugovječnijeg festivala natjecateljske prirode u Sjevernoj Americi. Mimina biografija je impresivna. Već 16 godina je dio chicaškog festivala, a prije toga radila je na doktoratu iz japanske književnosti i filma na Odjelu za azijske jezike i kulture Sveučilišta Michigan.
Dobitnica je, između ostalih, stipendija Fulbright-Hays, Japanske zaklade i Vijeća za društvena istraživanja. Francuski ministar kulture imenovao ju je Vitezom Reda umjetnosti i pisma. Tijekom svog višegodišnjeg boravka u Japanu radila je i za Međunarodni festival dokumentarnog filma Yamagata. Kako se zaljubila u filmove i filmske festivale, otkrila nam je u intervjuu.
- Zaljubila sam se u filmove od malih nogu. Moji roditelji su oduvijek bili filmofili. Čak i kad smo brat i ja bili djeca, umjesto da unajme dadilju, vodili bi nas u kino na bilo koji film koji su išli gledati, od međunarodnog art filma do najnovijeg Jamesa Bonda. Imam uspomene na gledanje Bergmana prije nego što sam zapravo čitala titlove. Filmovi su oduvijek dio mog života.
A filmski festivali? Živjela sam i radila u Japanu gotovo devet godina i tamo sam istinski počela posjećivati, volontirati i raditi na filmskim festivalima. Za mene su oni pružali pristup ne samo jedinstvenom i odličnom filmu iz cijeloga svijeta, nego i klasičnom filmu i zaboravljenim draguljima na filmu (35mm) na velikom platnu. Kyoto Film Festival je prikazivao restaurirane kopije povijesnih filmova (jidai-geki) u cijelosti snimljenih u Kyotu tijekom 20. stoljeća – govori nam Plauché.
Koliko filmova pogledate godišnje?
- Ne pratim to jednako kao što sam pratila prije, ali u prosjeku 700 do 900 filmova godišnje, ovisno o godini.
Radite za Chicago Film Festival već 16 godina. Kako se svijet filmskih festivala promijenio od tada, osobito u posljednje dvije godine zbog COVID-a?
- Radila sam za Chicago International Film Festival 16 godina, a umjetnička sam direktorica proteklih šest godina. U svojoj srži, filmski festivali su većinom ostali isti, prikazuju međunarodne i nezavisne filmove i spajaju publiku da bi slavili kino i povezali se s filmovima i filmašima. Način na koji predstavljamo filmove se kroz godine mijenjao. Prvo je došlo do radikalne promjene od prikazivanja na filmu do prikazivanja u digitalnom formatu. A sada, s COVID-om, došlo je do promjene i prikazivanja filmova "online", kako su festivali razvijali vlastite plaforme.
Sviđa li vam se ta promjena?
- Prvi je prioritet prikazati filmove u kinima (ili arenama, u "drive-in" kinu), točnije, u izložbenom formatu gdje se ljudi okupljaju da bi doživjeli film na velikom ekranu. Ima nešto esencijalno, pa čak i dragocjeno u tom iskustvu odlaska u kino kojemu ostajemo predani i oko kojeg smo strastveni. Jedan od pozitivnih ishoda hibridnog formata festivala jest taj da je uz "online" komponentu došlo do povećanog pristupa međunarodnim i nezavisnim filmovima.
Pristup može imati više značenja, ali u suštini, bez obzira na fizičke mogućnosti ili geografske lokacije, "online" festivalske platforme znače da ne morate živjeti u velikom gradu ili njegovoj okolici (ili putovati tamo) da biste pogledali filmove koji vam u protivnom možda ne bi bili dostupni. Također, uz pomoć platformi, možemo doprijeti do ljudi koji fizički ne mogu putovati u kino te možemo filmove i presice učiniti pristupačnijma uz titlove, znakovni jezik, tumače, itd. Na te načine strateški razmišljamo o širenju publike za međunarodne i nezavisne filmove u SAD-u.
Koje je vaše mišljenje o ovim izazovnim vremenima za kina i filmske festivale? Jeste li optimist s obzirom na to da je situacija malo bolja nego prošle godine? Opet se održava Cannes, imamo blockbustere itd.
- Mislim da, kao pobornik snage filma da ujedini ljude, predstavi nam nove svjetove i nove načine razmišljanja i potiče nas na emocije i empatiju, moram biti optimistična. Čak i s hibridnom verzijom našeg prošlogodišnjeg festivala imali smo jako pozitivne reakcije publike i na "drive-in" kina i na "online" iskustvo gledanja filma. Moramo se nastaviti mijenjati kako se okolina bude mijenjala, ali na načine na koje možemo i dalje povezivati film i ljude.
Koliko je važno za festivale da se odvijaju u kinima, na velikom ekranu, a ne virtualno/online, kao na primjer Pula Film Festival?
- Kao što sam već ranije spomenula, kolektivno i sveobuhvatno iskustvo projekcije na velikom platnu je jako važno za festivale.
Možete li usporediti Pulu i Chicago Film Festival?
- Ima mnogo razlika među našim festivalima, ne i najmanja među njima je projekcija filmova u Areni. S druge strane, mislim da ima i mnogo ključnih sličnosti, uključujući strast naše publike prema filmu, predanost festivala uzdizanju filmova i filmaša.
Jeste li već bili u Hrvatskoj?
- Ovo je moj prvi posjet Hrvatskoj i presretna sam što sam tu bila. Čula sam toliko divnih stvari o festivalu, o Puli i o cijeloj zemlji. Divno je sve to iskusiti iz prve ruke.
Jeste li već bili upoznati s hrvatskim filmom? Imate li favorite?
- Ne mogu reći da imam pojedinog favorita među hrvatskih filmovima ili redateljima, ali privlače me crne komedije. Na primjer, u novije vrijeme smo na Chicago Film Festivalu predstavili film "Dopunska nastava" Ivana Gorana Viteza i "Svećenikovu djecu" Vinka Brešana. Ove filmove je dobro primila i naša publika u Chicagu.
Otkako sam dio Chicago International Film Festivala, prikazali smo i "Ljubavni život domobrana" i "Ministarstvo ljubavi" Pave Marinkovića. Kao i s drugim filmovima i filmašima koje sam spomenula, njegov britki smisao za humor je privukao i naš programski tim uključujući mene, naravno, ali također, još i važnije, i široku publiku u Chicagu koja je cijenila njegov senzibilitet i dosjetljivost. Štoviše, on je važna poveznica između hrvatskog filma i ne samo Chicaga, nego i šire.
Koje je vaše mišljenje o ovogodišnjim hrvatskim filmovima?
- Kao članici žirija, čast mi je bio pogledati ovogodišnje filmove u konkurenciji. Zapanjio me raspon stilova, žanrova i filmskih tema. Filmaši i filmska industrija pokazali su kreativnost i izdržljivost za vrijeme pandemije.
Imate li savjet za hrvatske filmaše kako osigurati da njihovi filmovi imaju veću međunarodnu vidljivost?
- Sydney Levine je održala odlično predavanje o toj temi. Moj savjet bi bio isti za sve filmaše u bilo kojem dijelu svijeta. Prvo, smatram da je važno da filmaši ostanu vjerni svojim pričama i umjetničkoj viziji. I mislim da HAVC radi dobar posao u međunarodnoj suradnji s festivalima i ostalim vrstama promocije hrvatskog filma.
Također, držim da bi redatelji i producenti trebali aktivno sudjelovati na međunarodnim laboratorijma za razvoj filma i na međunarodnim marketima. Kroz takve aktivnosti, ne samo da mogu plasirati svoje filmove na međunarodnom polju u ranoj fazi razvoja, nego mogu stvoriti mrežu u međunarodnoj industriji. Te veze se mogu održati kroz cijelu karijeru. To uključuje mreže drugih producenata i filmaša te urednika festivalskih programa i filmskih kustosa.
Ove godine se Chicago Film Festival odvija u listopadu. Mislite li da će se održati normana verzija festivala? Koja je trenutna situacija s Covidom u Chicagu i u Americi općenito?
- Planiramo organizirati značajni broj fizičkih posjeta u kino dvorani te "drive-in", kao i neke online aktivnosti koje će ih nadopunjavati. U Chicagu je broj cijepljenih relativno visok i publika se polako vraća u kinodvorane koje rade punim kapacitetom od početka lipnja. Naravno, i dalje ćemo pratiti razvoj događaja po pitanju Covida jer naš glavni prioritet je sigurnost i dobrobit naše publike i naših filmaša.