Stota godišnjica rođenja velikog Federica Fellinija (20. siječnja 1920. - 31. listopada 1993.) simbolično se obilježava filmom "Amarcord". Možda "Amarcord" nije najbolji Fellinijev film u konkurenciji s "Osam i pol" ili "Slatkim životom", ali je najosobniji, najsveobuhvatniji i "najfellinijevskiji".
Ovaj film ustoličio je jedinstven izraz za sve ono što čini izričaj ovog redatelja – "fellinijevski", te zauvijek načinio Fellinija filmskim besmrtnikom. Nostalgična snolika (pri)sjećanja na djetinjstvo-dječaštvo-mladost kao maštovita filmska iluzija, život kao kino (i obratno)...
"Amarcord" je potvrdio da život i film kod Fellinija stanuju na istom katu snova. Imaginacija i poezija su susjeda ekstravaganciji i apstrakciji, komedija drami, bajka groteski. Vodvilj se izvodi pod cirkuskim šatorom kojim je, baš onako kao što je za Split rekao Smoje, naš novinarski Fellini, natkriven pojedini "malomišćanski" grad poput Riminija sa svim svojim trgovima, školama, crkvama i, naravno, kinima. Jedna od ključnih scena sjećanja Fellinijeva surogata, mladog Titte (Bruno Zanin), odvija se u kinu, kamo često odlazi žena s izgledom hollywoodske zvijezde za kojim čitav gradić uzdiše - Gradisca (Magali Noël).
Tijekom ispovijedi Titta se prisjeća kako je slijedio Gradiscu u kino i selio se sa stolice na stolicu kako bi joj došao bliže, sve dok napokon nije sjeo kraj nje nakon niza montažih rezova premještanja. Stavio je ruku na njezino koljeno i počeo polako podizati suknju, da bi ona tek tad uspjela odvojiti oči od Garyja Coopera na velikom ekranu ("Odred smrti"/Beau geste") i prekinula ga pitanjem "Što tražiš?".
Životna, a opet filmska scena pokušaja ispunjenja mladenačkih erotskih fantazija odvija se ispred kinoplatna na koje Fellini projicira vlastite maštarije i seli ih u izvanfilmsku stvarnost gdje će postati nečije druge, od gledatelja do redatelja. Titta je imao više sreće s nevjerojatno bujnom prodavačicom duhana (Maria Antonietta Beluzzi) koja će se napaliti kad je on uspije podići i nagraditi ga voluminoznim grudima u možda najinspirativnijoj sceni za erotiku ex-YU kinematografije.
Na Fellinijevu vrelu napajale su se mnoge kinematografije i filmaši (od Emira Kusturice i Pedra Almodovara do Paola Sorrentina). Napajao se i on sam, uslijed čega "Amarcord" izgleda kao "summa summarum "njegove karijere. Gradisca je svojevrsna reinkarnacija Carle (Sandra Milo), ljubavnice redateljeva alter-ega Marcella Mastroiannija iz "8 ½", a lokalna prostitutka Volpina (Josiane Tanzilli) u jednoj sceni govori muškarcima da je izgubila mačku, kao Sylvia (Anita Ekberg) u "La dolce vita".
Kreativni nered u Fellinijevoj glavi (filmovi, život, sjećanja, snovi...) samo je on mogao posložiti u "Amarcordu" da sve ima smisla i djeluje uredno, iako nije nužno. Naslov "Amarcord" znači "Sjećam se" i film je režiran kao jedan veliki flešbek, ozvučen divnim soundtrackom života by Nino Rota. Fellinijeva (re)kolekcija gorkoslatkih sjećanja na vlastito odrastanje u tridesetim godinama prošlog stoljeća, tijekom uzleta fašizma, od (kraja) jedne zime do druge, prilično su maglovita, moguće i djelomično izmišljena, tj. odsanjana.
Možda baš kao i vaša na "Amarcord" koji se svaki put može drukčije doživjeti i vidjeti drukčijim očima i melodrama može prevagnuti nad komedijom, ovisno u kojem ste "filmu". Film se, kao i djetinjstvo, ne mijenja, ali mijenja se pogled na njega s protokom vremena, možda već i od jučer kad ga je potpisnik ovih redaka pogledao na kaseti, do danas kad će ga opet pogledati u "Kinoteci". Na svako novo gledanje opažaju se neki novi detalji ili jače zazvone neke rečenice poput "Puna sam osjećaja, ali kome da ih poklonim" iz usta Gradisce koja baš i nije našla "svog Garyja Coopera".
Naravno, mnoge scene ostaju vječne. Scena Gradiscina vjenčanja, posebice njezino bacanja buketa kojeg nema tko uhvatiti, jedna je od najpamtljivijih u "Amarcordu". Tu je i početna bajkovita sekvencija s lepršavim cvjetnim pahuljicama kao vjesnicima proljeća koje dobivaju protutežu u obilnim pahuljama snijega pred kraj Fellinijeve kronike smjene godišnjih doba i mjene političke vlasti. Pamti se Duceova divovska glava napravljena od cvijeća i prizor grofova pauna koji se šepiri raskošnim perjem usred mećave.
Teško je zaboraviti strica kako s vrha stabla viče "Hoću ženu!", još teže viziju "titanicovskog" broda kako prolazi kroz noć pored ljudi koji su isplovili u barkama da ga dočekaju i pozdrave mahanjem. Sve se u "Amarcordu" čini tako stvarno, a posjeduje filmski odmak od stvarnosti da se i u tuzi pronađe radost, tj. magija življenja, sjećanja i gledanja, kako života, tako i filma. Postavljen tamo gdje sjećanje (pre)staje, a san počinje ili "vice versa", "Amarcord" hvata srž (Fellinijeva) života i filma.