Sva realnost današnjega box-officea ogledana je na primjeru akcijskog trilera “21 most” sa zvijezdom superjunačkog megablockbustera “Black Panther” Chadwickom Bosemanom u glavnoj ulozi. U američkim kinima “21 Bridges” je ukupno zaradio svega 28 milijuna dolara, što je takoreći jedna desetina cifre kakvu je “Black Panther” utržio samo tijekom premijernog vikenda prikazivanja.
Dakle, Boseman može iznijeti film koji je dio šire franšize (Marvelovi “Avengersi”) jer publiku zanima njegov lik i ide u kino gledati Black Panthera kao takvog, ne nužno njega ispod superjunačnog odijela. U protivnom, Boseman je suočen sa stvarnošću: franšize danas kolo vode, a akcijski junaci moraju imati prefiks “super”.
Odnosno, bez franšizna zaleđa i(li) superherojske odore danas je teško imati veliki akcijski kinohit. Stavite, recimo, Vina Diesela, Dwaynea Johnsona ili Jasona Stathama u novi nastavak “Brzih i žestokih”, imate siguran hit, ali uspjeh je dvojben ako oni pojedinačno glume u akcijskom filmu bez franšiznih konekcija (“Fast & Furious Presents: “Hobbs & Shaw”).
(Prez)ime nekog – akcijskog – glumca na plakatu rijetko više prodaje samostalni, nefranšizni film kao u osamdesetima ili devedesetima, kad je iznad naslova na posteru bilo dosta staviti Stallone, Schwarzenegger, (Bruce) Willis, Van Damme... “21 most” ne razmišlja franšizno (na odjavnoj špici nema najave za nastavak nazvan npr. “22 mosta”) i snimljen je u duhu akcijskih trilera devedesetih, ne 2010-ih.
Film izgleda kao nesnimljeni akcić Wesleyja Snipesa iz cca 1996./1997., u razdoblju poslije “Vlaka punog love”, a prije “Ubojstva u Bijeloj kući” s nekim zanatskim redateljem iza kamere poput Kevina Hooksa (“Putnik 57”) ili Stuarta Bairda (“Čuvari zakona”), možda i Andrewa Davisa (“Bjegunac”).
Lako je film zamisliti i s Denzelom Washingtonom u glavnoj ulozi, pušten u kina nakon “Ricocheta” i “Grimizne plime”, kao njegova druga suradnja s Tonyjem Scottom. Mogao je u “21 Bridges” onomad glumiti i Jeff Bridges, akcijski iskaljen u “Odbrojavanju”/”Blown Away”.
Šala mala, ali kužite što hoćemo reći. Akcijski triler devedesetih je ovome filmu u krvi, jednako kao što je osjećaj za pravdu usađen u DNK Andreu Davisu (više nego uvjerljivi Boseman), NYPD policajcu s imenom opasno nalik jednom od gorespomenutih redatelja.
Slučajno ili ne, producenti “21 mosta”, “marvelovci” Anthony i Joe Russo, definitivno su pokazali vizualno-kaskadersku sklonost akcijašenju devedesetih u spektaklu “Kapetana Amerika: Vojnik zime” (centralna akcija i prva pojava Winter Soldiera), prije nego što su se prepustili digitaliziranoj blockbusterizaciji današnjice u trećim i četvrtim “Osvetnicima”.
“21 Bridges” posjeduje dio energije tog filma, samo što nije tako bombastičan. No, nekadašnji akcijski trileri nisu nužno morali imati sekvencije eksplozije da budu uzbudljivi, kao npr. Davisov “Iznad zakona” i “Crveno usijanje” Waltera Hilla.
U usporedbi s bučnim blockbusterima ovaj je tih, ali prilično ubojit, poput automatske puške s prigušivačem iz koje uzastopne pucnje ispaljuju pljačkaši zalihe kokaina Ray (Taylor Kitsch; nesuđeni “leading man” sve bolji kao karakterni glumac) i Michael (Stephan James; otkriće “Ulice Beale”) te pokreću zaplet filma.
Ray i Michael su trebali opelješiti 30 kila kokaina iz zalihe jednog restorana, da bi na kraju tamo našli 100 kg i oružano se sukobili s policajcima koji su nekako prebrzo stigli na mjesto zločina i popili metke u procesu samoobrane i bijega pljačkaša.
Svatko s predznanjem iz akcijskih “cop” trilera i krimića sluti da nešto tu ne štima i da će se policijska akcija vjerojatno rimovati s korupcija, posebice kad se Michael i Ray nađu kod “čistača” i naoružani murjaci im pokucaju na vrata prvo pucajući pa tek onda postavljajući pitanja.
Takvu filozofiju naizgled njeguje i nekorumpirani newyorški murjak Davis koji istražuje slučaj i traži zatvaranje svih mostova na Manhattanu, tj. blokadu grada, da uhvati ubojice policajaca. Netko Davisa nazove i “Prljavim Harryjem” (“trigger”) zato što prečesto, no nikad prvi, poteže okidač, zbog čega se u prvoj sceni nalazi na razgovoru s Unutarnjom kontrolom budući da je u devet godina ubio osam ljudi, što pravda policijskom značkom i jednom ratnom analogijom.
Na početku filma upoznajemo ga kao uplakana klinca (Christian Isaiah) na sprovodu herojskog oca-policajca, stradalog na dužnosti, ali ne prije nego što je dvojicu od trojice zlikovaca povukao sa sobom u smrt. U inicijalnim scenama redatelj Brian Kirk uspostavlja karakterizaciju glavnog lika/filozofiju pravičnosti filma iz riječi svećenika (John Douglas Thompson) o “pravednom kodeksu u često okrutnom svijetu” i otkriva da ima oko za vizualiju/sinkronizaciju kadra.
Kad kamera napusti crkvu, akcijski direktor fotografije Paul Cameron (“Operacija Swordfish”, “Collateral”, “Tjelesna straža”) iz gornjeg rakursa snima stotinjak policajaca savršeno postrojenih za posljednji pozdrav kolegi, pri čemu njihove bijele kape izgledaju kao točkice, kapi kiše koja pada oplakujući Andreova oca. Odrasli Andre nastavlja očevim tragom sa snažnim osjećajem za pravdu koja će ga pretvoriti u spoj Dirty Harryja i Serpica, a akcijskom trileru devedesetih dati dobrodošao dašak kriminalističkih sedamdesetih.
Da je snimljen u devedesetima, “21 most” bi bio jedan u nizu akcijskih trilera, kao i nedavni, slično žanrirani, donekle i postavljeni film “Crni i plavi”. Ovakav, pošten, solidan, umjereno budžetiran, “21 Bridges” danas dolazi kao blago “they-don’t-make-them-anymore” osvježenje na repertoaru krcatom visokobudžetnim računalno generiranim blockbusterima.