Primirje je, srećom, nastupilo relativno brzo nakon svibanjskog rata Izraela i Palestine. No, višednevno ratovanje nanovo je upozorilo na to kako dugogodišnje tenzije lako mogu planuti i dovesti do sukoba. Na to između redaka podsjeća i palestinski film "200 metara", prvijenac 33-godišnjeg redatelja Ameena Nayfeha, tempiran za hrvatsku premijeru na trećoj večeri 14. FMFS-a.
Iako je imao premijeru u sklopu programa "Giornate degli autori" na prošlogodišnjem Venecijanskom festivalu, prije dobrih pola godine, "200 Metres" je svjestan nezdrave političke klime i dodiruje se barijera Izraela i Palestine, simboličnih i doslovnih.
Zapadna obala pod nadzorom Izraela doslovna je barijera u filmu ovjenčanom nagradom publike u programu "Giornate degli autori". Palestinci koji žive na Zapadnoj obali mogu prijeći u Izrael i kretati se između dviju država s osobnim iskaznicama, radnim i inim dozvolama.
Jedan od njih je Mustafa u tumačenju Alija Sulimana ("Raj na zemlji"), uvijek dojmljivog izraelskog glumca znanog i po ulogama u zvučnim hollywoodskim filmovima, poput "Kraljevine", "Tijela od laži", "Jedinog preživjelog", a nedavno viđenog i u Amazonovoj seriji "Jack Ryan".
Mustafa živi s majkom na jednoj strani, a njegova supruga Salwa (Lana Zreik) na drugoj s troje djece. Dijeli ih 200 metara zračne linije i film je dobio naslov po toj distanciji. Supružnici žive odvojeno zato što se tvrdoglavi Mustafa odbija prijaviti za izraelsko državljanstvo i iskaznicu, potrebne da živi s obitelji.
Salwi to nije drago i podsjeća muža da je "usrani zid između nas". Kako su uopće njih dvoje stupili u brak i podigli djecu tako, nije rečeno, ali nastojimo prihvatiti situaciju takvom kakva jest i ne razmišljati o (ne)uvjerljivosti, za što nemamo ni vremena jer priča ide dalje i film traje 90-ak minuta.
Taman kad bi gledatelj mogao pomisliti da će gledati film visokog koncepta navedena u naslovu, prigodan za doba korone i karantene, u smislu da ćemo pratiti odnos Mustafe i njegove obitelji "na daljinu", sa sigurnosne distancije, doznajemo da Mustafa viđa familiju preko dana, kad prijeđe kontrolne točke za odlazak na posao na gradilištu, dok se svake večeri igra s djecom na daljinu paleći svjetla na balkonu, razgovarajući na telefon s njima itd.
Odlazak na posao je stresan i Mustafa korak po korak, u redu s drugima, prolazi pored ograda sa žicama koje dozivaju izbjegličku krizu, da ne kažemo nešto gore. Tko nema dozvolu ili mu je istekla, ne prolazi. Upravo to, istekla dozvola, dogodit će se Mustafi, i to baš kad mu sin Majd (Tawfeeq Nayfeh) završi u bolnici.
Međutim, kako bi trebao čekati da vikend prođe da vidi sina koji kao da je na drugom kraju svijeta, Mustafa je primoran posegnuti za ilegalnim rješenjem i krenuti dužim, okolnim putem – u kombiju lokalnih krijumčara, na čelu s Naderom (Nabil Al Raai), koji za novac prebacuju Palestince.
Nader kreće tek kad se kombi napuni putnicima da više zaradi, konkretno Kifahom (Motaz Malhees), vodičem njemačke dokumentarne filmašice Anne (Anna Unterberger), te tinejdžerom Ramijem (Mahmoud Abu Eita). Rami odlazi raditi, a naizgledna autsajderica Anne govori da želi na kameri ovjekovječiti što prolaze Palestinci i "razumjeti ovu sjebanu situaciju", na neki način predstavljajući Zapad/Europu.
Nakon što kombi krene, "200 metara" prevaljuje put od osobne i političke drame do filma ceste s elementima trilera i natrag. Redatelj ne uspijeva uvijek suptilno promijeniti žanrovske brzine, ipak mu je ovo prvi film, ali zato vrlo solidno podgrijava tenzije i paranoje u likovima, prenoseći osjećaj nelagode i tjeskobe na gledatelja tijekom njihova putovanja nalik pravoj odiseji.
Jer, postoji opasnost da Mustafu i ekipu uhvate izraelski vojnici. U jednoj sceni Mustafa, Kifah i Rami skrivaju se u prtljažniku tamnog Volkswagen Passata i klaustrofobija je opipljiva u njihovu znojavom "krupnjaku" zahvaljujući snimateljici Elin Kirschfink. To je vrhunac napetosti filma o identitetima, granicama i "tako blizu, tako daleko" domovima u svijetu gdje se 200 metara može produžiti na 200 kilometara.