‘13. kat‘: Živimo li u računalnoj simulaciji?

Vremenska crta vizionarskih SF filmova uredno preskače 2024., čak i više nego 2021. i 2022., godine koje su projicirali kultni "Johnny Mnemonic" i klasik "Zeleni Soylent". Međutim, nekoliko je starijih, danas nerijetko zaboravljenih filmova dalo zanimljivu viziju 2024. godine. Najzanimljiviji i najbolji film u nizu je "13. kat" ("The Thirteenth Floor", 1999.), mali-veliki "cyber" SF triler na temu virtualne stvarnosti, tj. stvarnog svijeta kao simulacije/iluzije koji se proteže od 1937. do 2024. godine.

Nastao u produkciji Rolanda Emmericha, čiji se status hitmejkera poljuljao 1998. s "Godzillom", pa je odlučio napraviti pauzu i prepustio režiju Josefu Rusnaku, "13. kat" je imao i tu nesreću da se otvori u kinima netom nakon revolucionarnog "Matrixa" i instant-kultnog "eXistenZa", filmova slične tematike smještenih na razmeđi stvarnog i virtualnog svijeta.

"Matrix" je osvojio publiku, "eXistenZ" kritiku, a "The Thirteenth Floor" je otpisan kao njihova kopija i ostao izgubljen negdje između, ni tamo ni ovamo, tako da ne čudi što je u Hrvatskoj imao videopremijeru.

Film je malčice popularizirao videospot za hit-pjesmu grupe HIM "Join Me In Death", ali ne toliko da bi ga ljudi spominjali u istoj rečenici s "Matrixom" i "eXistenZom", iako to zaslužuje.

Devedesete su preispitivale (virtualnu) stvarnost i svijet kao simulaciju prije "Matrixa" i "eXistenZa" s filmovima kao što su "Potpuno sjećanje", "Čudni dani", "Igra", "Trumanov show", "Pleasantville" i "Grad tame", a "13. kat" je nadopunio niz. "The Thirteenth Floor" je idealan za maraton sa "Strange Days" i "Dark City" zbog noirovske atmosfere, naslijeđene od "Blade Runnera" onako kao što se zanimacija za ovu temu naslijedila od "Trona".

Nema tu govora o kopiji "Matrixa", odnosno motiv postojanja i propitivanja kompjuterski s(t)imuliranih svjetova jedino je što ih povezuje. "Matrix" je dosta pozornosti poklonio akciji i specijalnim efektima, a "13. kat" je fokusiran isključivo na priču, premda je vizualno također impresivan (zeleni laseri), posebice tijekom rekreacije Los Angelesa 1937. godine.

Inspiriran romanom "Simulacron 3" iz 1964. Daniela F. Galouyea, "The Thirteenth Floor" se otvara Descartesovim filozofskim citatom "Mislim, dakle postojim", najavljujući misleći, "thinking man‘s" SF triler, nakon čega slijedi rečenica "Kažu da je neznanje blaženstvo, volio bih da nisam otkrio istinu".

Rečenicu izgovara Hannon Fuller (Armin Mueller-Stahl; pojavio se i u "The Game"), računalni genij i "Einstein naše generacije" koji obavlja "istraživanja na pragu novih granica" otkako je u tajnosti, na trinaestom katu losangeleskog nebodera, pomoću najnaprednijeg računalnog "softwarea" kreirao stroj za "virtual reality" (VR) simulaciju i svako malo ga testira transportirajući se u L.A. 1937. godine.

Nakon što Fuller bude ubijen, glavni osumnjičeni je njegov štićenik/nasljednik VR kompanije Douglas Hall (Craig Bierko; "Pakleni poljubac") i detektiv Larry McBain (Dennis Haysbert) diše mu za vratom. Hall doznaje da je Fuller ostavio važno pismo za njega unutar simulacije i stoga, uz vodstvo računalnog stručnjaka Jasona Whitneyja (Vincent D‘Onofrio), odluči ući u virtualnu stvarnost 1937. i istražiti što se događa sluteći da je "jedini trag u tom stroju".

"Sve je ovo poput velike računalne igrice?", postavlja detektiv pitanje Whitneyju. "Ne, stroj ne treba korisnika da može funkcionirati. Njegove jedinice su formirana samoučena kibernetička bića", objašnjava Whitney detektivu i gledatelju. "Jedinice?", nadoveže se McBain. "Da, elektronski simulirani likovi nastanjuju sustav, oni misle, rade, jedu, modelirani su prema nama", precizira Whitney i doda: "Dok je moj um spojen, ja hodam doživljavajući 1937., a moje tijelo ostaje ovdje".

Da su jedinice "stvarne poput tebe i mene", ali nesvjesne da su računalni programi ili barem umjetno stvorena bića (otprilike kao u Ryan Reynolds u nedavnom filmu "Free Guy"), osim kad netko iz stvarnog svijeta preuzme njihovu ulogu, shvatit će i Hall kad se u VR-u nađe u tijelu simuliranog lika, bankovnog činovnika Johna Fergusona.

Interesantno je da je simulacija prošlosna (L.A. Fullerova djetinjstva), a ne budućnosna, što je povod da direktor fotografije Wedigo von Schultzendorff i scenograf Kirk M. Petruccelli odaju počast hollywoodskim (noir) filmovima tridesetih i četrdesetih. Posveta starom Hollywoodu ogleda se i u Marilyn Monroe frizuri Jane Fuller (Gretchen Mol; "Kockari"), Hannonove navodne kćerke i naizgledne noirovske fatalne žene koja dolazi iz svijeta 2024. godine.

"Jesmo li se ikad upoznali?", uslijedi pitanje koje sugerira "deja vu". "Kažu da je ‘deja vu‘ obično znak ljubavi na prvi pogled", govori Jane. Uz to i "greške u matrici", "deja vu" u "13. katu" mogu biti i slike sjećanja nakon preuzimanja nečije svijesti, konkretno kad korisnik "utjelovi" simuliranog lika ili obratno.

Mogu li simulirani likovi voljeti/biti voljeni i imati dušu kao unaprijed programirani, "simulacija na nekom kompjuteru", "hrpa elektroničkih krugova"? Što čovjeka čini čovjekom? To su krucijalna pitanja SF trilera zainteresirana za koncept slobodne volje. "Kako me možeš voljeti? Nisam ni stvaran...", pita se lik nakon što sazna da je nečija kreacija i netko drugi se može "downloadirati" u njegov um i upravljati njime.

Zapravo, ništa nije stvarno, ni njegov svijet, niti on sam. "Ti isključiš kabel, ja nestanem, ništa što ikad kažem i napravim neće nikad biti važno", govori on u filmu koji je danas nanovo aktualan u vrijeme AI-ja i novih teorija da je cijeli svijet jedna velika simulacija, možda i simulacija unutar simulacije.

Kad jedan lik dođe do kraja svoga svijeta i otkrije istinu, posjećajući na Trumana i njegov film (u odsudnom trenutku ekran se zatamni poput gašenja TV-a), to je samo trag u beskraju otkrića s obzirom na mogućnost postojanja tisuća simuliranih svjetova napučenih ljudima koji stvarnost percepiraju kao stvarnu i misle da su stvarni. Istinu je možda bolje nikad ne otkriti. Blaženo neznanje.