StoryEditor
Kulturavečeras na 'bookvici'

"Doša mi je ćaća, koga je samo zanimalo 'čija je ono žena?'; on ništa nije razumio!": Tanja Mravak u Splitu predstavlja 'Naše žene', a sa sinjskim iskustvom nas je baš zabavila

Piše Jasenka Leskur-Staničić
14. prosinca 2017. - 16:40

Ovoga četvrtka u 20.30 splitsko-sinjska autorica Tanja Mravak na Bookvici predstavlja novu zbirku priča "Naša žena", koju je objavila Hena.com. Njezina prethodna zbirka "Moramo razgovarati" iz 2010. godine kao autorski prvijenac nagrađena je "Slavićem" Društva hrvatskih književnika, nagradom Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo te godine, te posebnim priznanjem Slobodne Dalmacije za kulturu.

Kao neprijeporna kraljica Pričigina, festivala usmenog pripovijedanja, kolumnistica dnevnih novina, a odnedavno i moderatorica književnih večeri upravo u Bookvici, Tanja Mravak (43) zaokuplja pažnju javnosti, pa se i njezina nova knjiga dočekuje s velikim zanimanjem.

Zbirku "Naša žena" čini jedanaest kratkih priča kroz koje defilira čitav niz naizgled sasvim običnih likova, dosta tipičnih za dalmatinsko podneblje, kao i neobičnih za okolinu iako to uopće nisu. Portretirani su sjajno izbrušenim dijalozima i uz dozu humora, koji je autoričin važan alat, da bi se međusobno isprepleli u ljubavne, partnerske, ili susjedske i rodbinske odnose.

Zašto ste izabrali naslov priče "Naša žena" za naslov zbirke? Je li ta priča "programatska" za cijelu zbirku?

– Tu sam priču napisala među prvima u ovoj zbirci i svidio mi se naslov. Imala sam ideju da sve priče u naslovu imaju neki posvojni pridjev, međutim, poslije sam odustala od toga. Na kraju mi je ovaj naslov "pokrio" kompletnu zbirku. Zanimljivo mi je to kako se vrlo rijetko koristi fraza "naša žena", dok se "naš čovik" ustalilo. Kad i kažeš "naša žena", to se više-manje misli na neku tradicionalnu, dobru ženu. Kao da se sve druge žene isključuju, a ima ih svakakvih, pa zašto ne bi neke druge žene, koje odskaču od tog stereotipa, bile isto "naše"? Šta njima fali da ne bi isto bile "naše"?

Diktat okoline

Vaše priče govore o ženama i njihovim muževima, ljubavnicima, didovima, unucima, susjedima, načelnicima općina, dakle, muškarcima koje su one odabrale da uz njih žive...

–.... ili im se to slučajno dogodilo.

O.K., dakle, kakve su žene o kojima pišete?

– Stvarno svakakve. One su sve u nekom momentu podložne diktatu okoline, tradicije, patrijarhata, a ove koje to nisu dosta pate zbog toga. One su stalno pod nekakvom prismotrom zato što nisu u kalupu. U njih se gleda kao u neke drugačije, prate im se potezi, šta rade, čudno je okolini, iako one nisu ništa posebno čudne. Ima ta priča "Ničija žena", ona živi sama.

Ljudima je malo čudno da je ona kupila kuću u njihovu malom mistu, zašto nije kupila stan? Šta će joj kuća? Ili luda ljubavnica, ona mi je najdraži lik, koja cijelo vrijeme negira svoju ulogu i radi neke posve lude stvari. Zanimalo me je kako će to funkcionirati, njezin odnos sa ženom oženjenog joj ljubavnika, a da se one nikako i ne vide. Onda sestra, možda najtipičnija od tih "naših žena", koja ostaje brinut' o materi, za razliku od brata, pa joj se i poslije smrti roditelja svi obraćaju oko prodaje kuće i nasljedstva...

Dvije priče napisali ste u prvom licu, kao da žena priča nekoj drugoj ženi. Čini mi se da bi ih lako mogla zamisliti kao materijal za nastup na Pričiginu. Koliko se vaša vještina pripovijedanja nameće u pisanju, je li to odabrano s namjerom?

– I u prvoj zbirci je toga bilo, možda ne ovoliko razvijeno, to je valjda posljedica tog "pričiginskog" iskustva. U svakom slučaju mi je pomoglo da mogu životnije napisati priču, onako kao što traži Pričigin. U nekoj priči to funkcionira, da se može nešto pripovijedat', u drugom slučaju ne. Klasično napisana priča u trećem licu vrlo loše funkcionira u usmenom pripovijedanju. Nisam svjesno to napravila, ali dok sam pisala, vidjela sam da bi to moglo funkcionirati pripovjedački.

Film i kazalište

Biste li mogli svoje likove vidjeti uprizorene u kazalištu ili na filmu?

– Mogla bih. Ja njih čak tako zamišljam dok pišem, oni su meni dosta živi, zato možda najviše i volim ove priče u prvom licu jer to nije priča o situaciji, nego o čovjeku iz njega, iznutra. Što se kazališta i filma tiče, nedavno je Jurica Pavičić rekao da se čini na prvu da su moje priče lake za adaptaciju, ali da to baš nije tako. Nemam pojma! U Bosni je snimljen film po priči "Pivac" iz moje prve zbirke, a to je meni bilo vrlo neobično gledat'. Sad se oni odjedanput materijalizirali! Naravno, drugačije je nego što sam ja zamislila, normalno, al' mi je bilo važno da se prenese atmosfera. Dobro je i zadovoljna sam, jedva čekam da to bude negdje prikazano.

Vaše žene su često u nekim mučnim odnosima, a priče su ponuđene bez natruhe propitivanja ili psihologiziranja. Ako ćemo se šaliti, teško bi inspirirale moderne žene, a kamoli feministice.

– Ne bi na prvu. Nikad sebe ne stavljam u ulogu suca, niti nekog tko će sudit' o tim odnosima, analizirat' ih i određivati šta bi ti ljudi trebali raditi. Oni su takvi kakvi jesu. Meni je upravo to zanimljivo kad gledam ljude oko sebe, da uočavam te devijacije u odnosima, i to je ono što zapišem. Ja uvijek kažem da ne pišem, nego da više zapisujem. Čini mi se da to ostavlja snažniji dojam – njihovi svakodnevni detalji – nego da pišem deklarativno, da dajem sud. Da se njihovi životi odjednom mijenjaju.

Mislim da se to vrlo rijetko događa, najčešće to nije tako. Odnosno, kad se i promijene, već se puno sitnica dogodilo prije toga. Nikad taj "bum" na kraju nije došao odjedanput. A ja pišem o puno tih sitnica. Ako uopće nešto hoću pokazat' čitateljima, iznijet' neku ideju, to bi onda bilo da je ovo oko nas i da je to ono na što bi možda i feminizam i aktivisti trebali obratiti pažnju.

Vrtnja u krugu

Dojmljiva mi je priča o tetki iz "Zamisli divote", koja će se, kao, razvesti, a istovremeno čisti, brine se o ručnicima na sušilu, ručku i materinski rješava mužu problem izgubljenih ključeva.

– Te žene slušamo svaki dan. One su došle do pola puta, mogu svoju ulogu i položaj verbalizirati, ali se vrte u krugu. Govore, govore i opet rade isto to protiv čega govore. Ona se žali na sebe u tom odnosu, kako se ponaša, više nego na muža.

Vaši likovi uglavnom puno pričaju, a da pritom ne govore ni o čemu bitnom. Nemogućnost komuniciranja tema je koja vas trajno zaokuplja?

– Da. Mene to zanima i mislim da se puno toga bitnoga može vidjeti u nebitnim razgovorima. Vođenje nebitnog razgovora već je indikativno. Recimo, često primijetim da ljudi koji žele nešto sakriti ili im je teško govoriti o nekoj temi, uopće je ne spominju.

Postoji izreka "najglasnija je tema o kojoj se šuti". Zanima me, zašto? Zašto netko nikad ne spominje svoju obitelj? Prešućivanje ili banalan razgovor govori puno o nekakvom odnosu. Taj način kako popunjavaju "rupe" nekim rečenicama iz automata, kako govore onako kako misle da bi nešto trebalo reći o nekoj situaciji.

Muškarci u vašoj knjizi znaju biti groteskni, a nekima se malo i podsmjehujete, poput dečka koji priča sa svojim psom i ne može ubiti miša. Što najviše zamjerate muškarcima?

– Vidim da se danas oni možda i manje snalaze od žena jer stiže neko novo vrijeme koje se nametnulo obrazovanjem, medijima, novom ekonomijom. Vrijeme kad moraju izaći iz patrijarhata. Znaju oni to, al' nemaju nikakav model po kojem bi se ponašali i živjeli. Dok se žene bore za emancipaciju i ista prava, ima ih dosta koji se bore da imaju malo manje prava.

Ne bi oni bili glava kuće, jer to je velika odgovornost. Nalazimo se u toj nekoj tranziciji odnosa, ne snalazimo se ni jedni ni drugi. U ovoj priči "Duša kuće" muškarac ne želi ubiti miša jer voli životinje, a tim činom ubija seksualnu želju partnerici. Koliko god je ona suvremena, njegov čin, odustajanje od muškosti, smeta joj.

 


Srića nema ćaće

– Je l' vam lakše ili teže promovirati knjigu u rodnom Sinju, u odnosu na Pulu ili Split?
– Najteže mi je bilo u Sinju. Doša mi je ćaća! Koji je imao replike na moje odgovore moderatorici razgovora! Bilo je super i simpatično, govorili smo o tim "našim ženama", pa o "ničijim ženama", ali sve što me je imao pitat' nakon promocije bilo je: "Koji je ono čovik?" A kad je pita za ženu, onda je bilo: "Čija je ono žena?" Dakle, on ništa nije razumio šta sam ja tu napisala. Drugačije je u Sinju, dođu ti prijatelji roditelja, znaš ono, to je tamo događaj koji je bitniji nego što će bit' promocija u Splitu ili Zagrebu, gdje se svaki tjedan nešto događa…
– Jer ti si tamo "naša žena"?
– Je. Nije meni svejedno ni u Splitu sad, nakon što dugo godina živim tu, al neće mi doć' ćaća pa će mi bit' lakše.


Napredak
– Koliko ste se autorski promijenili u posljednjih sedam godina, koliko je proteklo od prve knjige?

– Više sam se promijenila u pristupu pisanju jer sam prvu knjigu pisala više-manje nesvjesna toga što radim. Nisam je čak ni mislila objaviti, pisala sam priče, pa slala malo na natječaje, ali nisam bila svjesna tog postupka pisanja. Mislim da sam drugu puno svjesnije napisala. Svjesnija sebe, svoga načina pisanja, što hoću reći i načina na koji ću to prenijeti.

 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. listopad 2020 09:42