Mišljenja Cinemark

FESTIVAL STRAHA Noćna mora usrijed bijela dana

FILM: Midsommar; horor; SAD, 2019.; REŽIJA: Ari Aster; ULOGE: Florence Pugh, Jack Reynor; DISTRIBUCIJA: Blitz; OCJENA: *****

Strava od lošeg tripa prekriva čitav 'Midsommar', svojevrsni 'Wicker Man' za novi milenij. Film se može pročitati kao Danin 'bad trip', ali neovisno o tome kako ga čitali funkcionira kao punokrvni horor. Ari Aster se smjelo poigrava s žanrom. U ovom hororu sija ponoćno sunce i nebo je plavo. Pastoralna idila. Raj na zemlji. Ipak, naizgled idilično sunčano švedsko selo postupno će pokazati svoju mračnu stranu i raznorazne izvrnutosti koje nude 'festival, običaji, kostimi'.

Dobili smo novog velikog horor režisera i horor godine. Ari Aster je svojim prvijencem, prošlogodišnjom žanrovskom senzacijom "Naslijeđeno zlo", ukazao na golemi potencijal. U drugijencu "Festival straha" Asterov potencijal je eksplodirao.

U ovom trenutku nema većeg horor specijalista: Aster je jači od Mikea Flanagana ("Oculus", "Ouija 2", "Somnia", TV serija "The Haunting Of Hill House"), a njegov "Midsommar" najjači film strave i užasa u posljednje vrijeme. Do isteka godine ima još nekoliko mjeseci, no ovaj film će biti prokleto teško nadmašiti.

Canneski festival je napravio krupnu grešku u koracima ne uvrstivši na program Asterov film koji je uzeo u razmatranje. U stilu ili sadržaju "Festival straha" baštini nabolje od klasičnog ("Čovjek od pruća", "Teksaški masakr motornom pilom") i ambicioznijeg novomilenijskog horora na križanju festivala i kina ("Vještica", "Bježi!").

Da je prikazan u Cannesu, "Midsommar" bi sigurno bio postavljen na pijedestal, ali i ovako se ne morate bojati da mu kultni status gine. Morate se samo bojati filma. I hoćete. Otresti horor "Festivala straha" sa sebe prilično je teško. Košmarna atmosfera se uvlači pod kožu od zlokobnog, narativno ekonomičnog prologa snimljenog u klinički preciznim dugim kadrovima.

Uvod postavlja odnose među glavnim likovima, kao i njihovu psihologizaciju/karakterizaciju, odnosno psihoanalizu samoga filma. Studentica psihologije Dani (odlična Florence Pugh) dobiva zabrinjavajuću e-mail poruku od bipolarne sestre ("Više ne mogu, sve je crno...") koja će rezultirati obiteljskom tragedijom i njezinom trajnom traumom.

Čak i prije toga, odnos Dani i dečka, studenta antropologije Christiana (Jack Reynor), nalazi se na tankom ledu jer ona ga odbija dramom i "obiteljskim sranjima". Toliko da mu fakultetski frendovi Mark (Will Poulter), Josh (William Jackson Harper) i Pelle (Vilhelm Blomgren) sugeriraju prekid, posebice što su isplanirali odlazak u Švedsku, u selo potonjeg, na lokalni obred proslave suncost(r)aja od sredine lipnja do polovine srpnja.

Naizgled idilično sunčano selo postupno će pokazati svoju "wickermanovski" mračnu stranu i raznorazne izvrnutosti koje nude "festival, običaji, kostimi". Mentalno labilna, što vidimo u sceni kad uplakana zove Christiana, Dani se svejedno pridružuje muškoj ekipi na "backpackerskom", "hostelovskom" izletu.

Cilj joj je postati bliskija s momkom i spasiti vezu, premda su momci zacrtali ganjati "švedske mljekarice", naročito Mark koji će, kao tipičan Amerikanac, popišati stablo (tuđih) predaka. Neka Dani poželi misliti "sretne misli" kad s ekipom čvakne gljive, po glavi će joj se motati (obiteljski) crnjaci u prvoj u nizu uznemirujućih halucinatornih scena filma. Strava od lošeg tripa prekriva čitav "Midsommar", svojevrsni "Wicker Man" za novi milenij.

Film se može pročitati kao ekranizacija Danina "bad tripa", ali neovisno o tome kako ga čitali funkcionira kao punokrvni horor. Premda, intrigantno, Aster se smjelo poigrava sa svojim prethodnikom "Hereditary" i samim žanrom koji okreće naopačke, što najavljuje sjajnim naopakim gornjim rakursom vožnje cestom, kad se kamera uzdigne iznad automobila.

U ovom hororu sija ponoćno sunce i nebo je plavo. Prevladavaju svijetle i cvijetne boje, žuta, zelena i bijela kakvu nose naizgled anđeoski, vječno nasmiješeni seljani. Pastoralna idila. Raj na zemlji. Neovisno o tome ili baš zbog toga, film postaje noćna mora usrijed bijela dana.

Izmješten iz tamnih klaustrofobičnih interijera "Naslijeđenog zla" u sunčane, agorafobične eksterijere, "Festival straha" polako bilda osjećaj bespomoćnosti i polagano eskalirajuću tenziju na temelju ominoznih aktivnosti lokalnog plemena, do nepovratne "mindfuck" točke ključanja koja će, kad je film dosegne, spaliti završnicu "Čovjeka od pruća" i prosuti njezin pepeo po švedskim livadama.

Redatelj ne preže od šokantnih, nelagodnih, halucinatornih i eksplicitnih scena poganskih, drevnih rituala zbog kojih film ne bi smjeli pogledati mlađi od 18 godina. Pripazite se scene obreda za kraj životnog ciklusa koji uključuje skok dvoje starijih seljana s litice u trenutačnu ili odgođenu smrt.

"Skočila je s jebene litice", šokiran je Christianov prijatelj, a tek gledatelj kojemu će Aster prikazati u više navrata posljedice skoka/udarca o tlo na ljudsko tijelo u krupnijem planu. U takvim scenama djevojke će u kinu stiskati ruku momaka, kao što se i traži od horora kao idealnih filmova za "date", kako je davno (pro)rekao John Carpenter.

Međutim, još jedna subverzija, Asterov film je "anti-date" horor, najžešći takav nakon "Pučine straha". Veza centralnog para bit će ozbiljno testirana i osuđena na propast i samo se čeka udarac posljednjeg čavla u njezin lijes. Usput, Aster kao da testira i parove pred kinoplatnom.

Traumatizirana Dani je supstitut za sve cure čiji momci zaboravljaju na rođendan, ne znaju koliko su točno vremena zajedno u vezi i maštaju o mlađim Šveđankama. Aster pruža Dani bolesnu, ali u konačnici oslobađajuću i osnažujuću terapiju. "Midsommar" je girl "wicker (wo)man" power horor.

150 minuta strave i užasa

U trajanju od gotovo 150 minuta, "Festival straha" je ponajduži horor u povijesti, a redatelj najavljuje produženu verziju s još pola sata materijala.

Naslovnica Cinemark