U okviru međunarodne konferencije "Otkrivanje Dalmacije", u organizaciji Centra "Cvito Fisković", splitske podružnice Instituta za povijest umjetnosti iz Zagreba, povjesničarka umjetnosti Irena Šimić nedavno je održala predavanje koje je, između ostaloga, podsjetilo na Nenada Gattina (Trogir, 1930. – Zagreb, 1988.), majstora fotografije koji je baš Dioklecijanovu palaču godinama imao u svom objektivu.

Irena Šimić viša je stručna suradnica u znanosti, koja je u Institutu za povijest umjetnosti angažirana na nekoliko projekata vezanih uz ostavštinu Nenada Gattina kojom Institut upravlja.

Fotoarhiv Nenada Gattina, osim 23 tisuće izvornih, većinom crno-bijelih negativa, okuplja i fotoalbume, fascikle i registratore s autorskim tekstovima, fotografskim ispisima, kontaktima i povećanjima nastalima u drugoj polovini 20. stoljeća. Zbirka Gattinovih negativa, neprocjenjive umjetničke i dokumentarne vrijednosti, registrirana je 1991. kao pokretno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Toj odluci prethodio je višegodišnji profesionalni napor samog autora, a i njegova supruga, povjesničarka umjetnosti i kustosica Marija Gattin, koja je dugi niz godina skrbila o njegovoj ostavštini, uložila je iznimno znanje, vrijeme i trud u zaštitu i proučavanje njegova opusa.

Znatnu podršku pružala je i pokojna Marina Viculin, kustosica Gattinove posljednje retrospektive održane 2006. u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Uz povjerenje i suglasnost Gattinovih nasljednika, arhiv je prije pet godina predan na pohranu i upravljanje Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Ipak, ime Nenada Gattina široj javnosti u Splitu nije poznato u mjeri koju on zaslužuje.

- Istraživanje serija fotografija posvećenih Splitu i Dioklecijanovoj palači započelo je netom nakon preuzimanja arhiva, a potaknuto prvim saznanjima o zatečenoj građi i činjenicom da se značajan dio arhiva referira upravo na temu povijesne jezgre Splita - kaže Irena Šimić.

- Nekoliko stotina negativa snimljenih tijekom 1960-ih godina prate registratori koji ukazuju na Gattinovu metodologiju rada i predstavljaju malu povijest vizualne interpretacije Dioklecijanove palače. Katalog, naime, okuplja i reprofotografiju ranijih autora, grafičara i putopisaca koji su bilježili ključne komunikacijske točke i akse živog tkiva povijesne jezgre Splita kroz vrijeme.

Sam je Gattin fotografirao Dioklecijanovu palaču nakon opsežnih arheoloških i konzervatorskih istraživanja, s primarnim fokusom na njezin antički sloj, koja je u Palači provodila međunarodna grupa istraživača predvođena Jerkom i Tomislavom Marasovićem.

Gattinovom snimanju palače prethodilo je dakle temeljito istraživanje i analiza spomenika, čitanje i proučavanje njegovih prethodnika, pristup koji je zastupao u svakom svom profesionalnom zadatku.

U okviru projekta "Ekspozicija" provodi se multidisciplinarno istraživanje ovog korpusa, koje predvodi povjesničarka arhitekture Ana Šverko, a taj istraživački pothvat, u kojemu od samih početaka sudjelujem, rezultirat će znanstvenom monografijom s međunarodnom recenzijom, kaže Šimić.

Različiti aspekti Gattinove fotografije i ostavštine trenutno su u fokusu čak triju međunarodno relevantnih projekata. Projekt "Ekspozicija – teme i aspekti hrvatske fotografije od 19. stoljeća do danas" provodi se uz podršku Hrvatske zaklade za znanost, a pod vodstvom Sandre Križić Roban okuplja interdisciplinaran tim stručnjaka.

U okviru tog projekta provodi se istraživanje samo dijela Gattinova arhiva, posvećenog bilježenju promjena u materijalnim sastavnicama prostora Dioklecijanove palače. Značajni pomaci u proučavanju i novim spoznajama o Gattinovoj ostavštini učinjeni su pak nedavno u suradnji sa sedmero mladih stručnjaka, budućih povjesničara umjetnosti, arhivista i informacijskih stručnjaka, u sklopu modularnog edukacijskog treninga koji se jesenas provodio u okviru projekta Kreativne Europe „The Cycle – European training in photographic legacy management“.

Tada su revidirani popisi arhiva te je zbirci negativa pridodano i oko 2500 novih negativa i dijapozitiva, prethodno pohranjenih u 11 drvenih kutija. Program je osmišljen u suradnji sa stručnjacima iz fotografske agencije "Magnum" i fotografske škole "Spéos" iz Pariza te udrugom Ured za fotografiju iz Zagreba.

I konačno, u okviru programa e-Kultura, koji se u koordinaciji Ministarstva kulture i medija provodi na nacionalnoj razini s ciljem digitalizacije pojedinačnih zbirki pohranjenih u baštinskim ustanovama i integracije podataka u jedinstvenu digitalnu platformu, u tijeku je digitalizacija zaštićenog dijela Gattinove zbirke negativa.

Ipak, o značenju fotografije koja se tiče baštine šira javnost često njezinu "korisnost" stavlja u višestruko važniju poziciju od njezine umjetničke vrijednosti te napori na istraživanju takvih arhiva izravno utječu na recepciju umjetničke valorizacije autora, pa tako i radova Nenada Gattina.

- Rasprava o koliziji utilitarne i umjetničke vrijednosti fotografije koju spominjete i dalje je živa, no proteklih je godina održano nekoliko izložbi koje su nastojale redefinirati uvriježeni ton tog diskursa - slaže se i Irena Šimić.

- Velik dio vizualnog korpusa koji baštinimo kroz ostavštinu Nenada Gattina posvećen je fotografiji spomeničke baštine na tlu Hrvatske te djelomično Slovenije, kojom je opremljen i niz stručnih publikacija i monografija. Svojom je kamerom Gattin zabilježio mnoga pokretna i nepokretna dobra, kao i tijek njihova obnavljanja.

Dokumentirao je i sistematizirao kompletan spomenički fond pojedinih regija ili gradova i kompletne opuse pojedinih umjetnika te inventare pojedinih muzejskih ustanova.

Gattinovi negativi su danas vjerodostojni dokumenti o našem spomeničkom fondu i tako opsežna arhiva negativa rijetko se može naći sistematizirana na jednom mjestu, kako je navedeno i u tekstu rješenja o registraciji zbirke.

Činjenica jest da je revalorizacija ovakvog opusa moguća tek provedbom fokusiranih istraživanja, koja će omogućiti nova čitanja slojevitosti arhivske i druge građe te informacija, koje će posljedično rezultirati i novim interpretacijama i redefiniranjem dosad uvriježenih pogleda, kaže ova povjesničarka umjetnosti.

Korisnici fotografskih arhiva i zbirki su primarno istraživači i suradnici Instituta te brojne znanstvene, muzejsko-galerijske i obrazovne institucije u Hrvatskoj i inozemstvu.

No, fotografski arhivi važno su kulturno svjedočanstvo i katalizator promicanja svijesti o zajedničkoj europskoj povijesti i vrijednostima.

Ta svijest se polako mijenja, o ovoj se temi i realnim izazovima sve češće govori, no problemi koje struka ponavlja u brojnim prigodama posljednjih desetljeća ipak nisu riješeni. Naime, Hrvatska nema jasnu nacionalnu strategiju zaštite kulturnih dobara, a time ni fotografske baštine kao specifičnog segmenta.

Nemamo ni fleksibilne međusektorske mreže stručnjaka koji bi mogli djelovati neposredno, pa i na terenu, a posebno je neshvatljivo da niti jedna inicijativa potkrepljena kvalitetnim kustoskim i muzejskim konceptima i pratećim elaboratima nije dosad rezultirala osnivanjem nacionalnog muzeja fotografije.

- Često se zaboravlja da je svaka ostavština zaseban entitet koji bi trebao biti i financijski održiv, a svakako zahtijeva i odgovarajuće profesionalno upravljanje - kaže Irena Šimić.

- Osobe kojima je povjerena takva odgovornost trebale bi raspolagati nizom vrlo različitih kompetencija i vještina, prije svega imati kustosko znanje, poznavati cjeloviti opus autora, podrazumijevajući povijest i tehničke specifičnosti medija. Potrebna su i znanja vezana uz stručni rad, tj. metode proučavanja, arhiviranja i informacijskog upravljanja zbirkom. Nužne su i organizacijske i menadžerske vještine u smislu razvoja strateških i financijskih modela upravljanja, njihova provedba i praćenje.

A ne manje važne su i vještine pregovaranja, kao i snalaženje u pravnim aspektima posla, ne samo u vidu autorskih i srodnih prava. Tome valja pridodati i znanje o pisanju projekata i dugoročnom razvoju programa, u smislu uspostave istraživačkih i izložbenih programa, rezidencija, stipendija i inih produkcijskih formata rada.

U tom smislu upravljanje fotoarhivom ne razlikuje se od upravljanja nekom drugom umjetničkom ostavštinom, no često se zaboravlja da je s materijalne strane riječ o živoj i izrazito fragilnoj građi, koja, primjerice, zbog loših uvjeta čuvanja doslovno može nestati ili doživjeti nepopravljiva kemijska i mehanička oštećenja - kaže Šimić.

Fotoarhivi su vrlo često javnosti nedostupni jer se nalaze u slabije kapacitiranim javnim ustanovama i u privatnom vlasništvu.

U pravnom smislu, mogući modeli upravljanja fotografskim ostavštinama usmjeravaju se uglavnom na rad specijaliziranih udruga, na zaklade, privatne arhive i fondacije.

Sam Nenad Gattin svoj je fotografski korpus gradio upravo s ciljem osnivanja i povezivanja centralnog fotoarhiva umjetničkih spomenika, povezanog sa svim institucijama. Takvo središte omogućilo bi da umjetnička baština i suvremena umjetnost budu sustavno dokumentirane, ali i ispravno interpretirane.

U Institutu za povijest umjetnosti ističu kako je od izuzetne važnosti održavati i kontinuiranu i otvorenu komunikaciju s članovima obitelji, te sve aktivnosti provoditi uz suglasnost ili barem deklarativnu podršku nasljednika, što u slučaju Nenada Gattina ne nedostaje.

U intervjuu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji 1985. godine Gattin je elaborirao autorski stav o fotografiji koja "mora služiti djelu".

"Ali, ne kao njegova puka registracija. Naime, subjektivni stav u odnosu na umjetničko djelo omogućava fotografu da registrira i ono što osjeća, ali uvijek izbjegavajući opasnost da povrijedi osnovu umjetničkog djela. I tako realizirana fotografija djelo je vrijedno samo po sebi."

U jednom od njegovih malobrojnih tekstova objavljenih pak u časopisu "Čovjek i prostor" dva desetljeća ranije, u svibnju 1962., iznio je stav o izazovu koji se postavlja pred fotografa kao autora reprezentacije pojedinačnog objekta.

“Budući da je svaka interpretacija individualna, a mogućnosti interpretacija na jednu određenu temu gotovo su neograničene, potrebno je poznavati probleme i smisao objekta koji se snima, da bi subjektivni doživljaj bio u skladu s objektivnim karakterom djela.

Ta interpretacija mora biti upravo takva jer služi nauci kao materijalna istina, a ujedno vrši funkciju upoznavanja publike sa spomenicima i razvija likovnu kulturu“, kazao je Nenad Gattin. I toga se držao.

- Njegove opsežne fotomonografije posvećene, primjerice, Francescu Robbi, Jurju Dalmatincu, Kosti Angeli Radovaniju, Ivanu Meštroviću, Franu Kršiniću, Dubrovniku, Dioklecijanovoj palači, Zagrebačkoj i Splitskoj katedrali, baroknoj arhitekturi i gotičkom kiparstvu u Sloveniji, starohrvatskoj sakralnoj arhitekturi, istarskim freskama i drugim kompleksnim tipološkim problemima, vrhunski su primjeri autorske interpretacije kulturne baštine - kaže Irena Šimić.

- Gattin je surađivao i s brojnim muzejskim ustanovama, a spomeničku baštinu portretirao je izrazito subjektivno, temeljeći svoj pristup na detaljnoj analizi i pripremi. Dugo je i precizno odlučivao o snimanju pojedinog kadra i nije mu bilo teško satima čekati da zraka svjetlosti padne upravo onako kako je njemu bilo potrebno za kompoziciju.

Riječ je redovito o snimkama iznimnih estetskih i tehničkih kvaliteta, srećom, do danas dobro očuvanih upravo zbog kontinuirane skrbi i čuvanja u adekvatnim arhivskim uvjetima.

Jedna od malobrojnih sačuvanih ranih serija jesu njegovi autoportreti pod dramatskim kosim svjetlom koji prodire kroz prozor na tavanu kuće u Splitu, nastali s njegovih 17 godina.

Ove fotografije na neki način definiraju osnovne elemente fotografske slike kojima je Gattin bio posvećen cijeli svoj profesionalni život. To su motiv, kompozicija, kadar, svjetlo, ton i boja - zaključuje Irena Šimić.