StoryEditor
ArhitekturaBAŠTINA

Povjesničar umjetnosti Ive Šimat Banov o Kazališnom trgu u Splitu: ne bojmo se zelenila ni skromnog čovjeka sa šeširom

Piše Ive Šimat Banov
26. veljače 2021. - 14:19
Ive Šimat Banov  Tomislav Krišto/Cropix

Za dobar spomenik potreban je dobar pokojnik i dobar kipar – kaže A. G. Matoš. Ovdje uz dobroga čovjeka pokojnika, imamo dvoje dobrih kipara (Šitum, Martinić). Nema problematične prošlosti, niti "selektivne memorije" (Pavičić). Sve je čisto ko suza. Nema forenzičarenja po prošlosti, ideologijskih njihala, vješala i kolaca. Jer malo je spomenika u Hrvatskoj koji nisu prošli Golgotu svakovrsnih provjera i pretresa.

Što se tiče Splita, on je zapravo spomenička pustinja. Nešto nade rodilo se s ART-ljetom 1987. godine, ali je ona ubrzo otpuhana da bi prije nekoliko godina sve bilo ponovno "ekshumirano" izložbom i akcijama s kojima su se djela (iz 1987.) skupljala i s otpada i smetlišta. U novije vrijeme pobojao sam se za svojevrsni spomenički tsunami koji je predviđao više od dvadesetak skulptura u gradskome prostoru a koji bi "ispravljao" povijesne nepravde. Doduše, nije se dogodio "najveći Isus" ili "najljepši Predsjednik" pred Dioklecijanovom palačom, pa se ono što se nije dogodilo, pred navalom polupismenih kipara, neukih ali bahatih političara i taštih stručnjaka treba smatrati uspjehom, a izvedeno samo većom ili manjom štetom Trg Gaje Bulata u Splitu je pitomiji primjer odmjeravanja onih "za" i onih "protiv" rješenja.

To je razumljivo. Nerazumljivija od toga bila bi samo šutnja i ravnodušnost struke i građana. Jer ovdje je najmanje riječ o spomeniku, a više o slojevitijoj povijesnoj urbanistički dragocjenoj cjelini i najživahnijem prostoru Splita. Trg je zapravo palimsest i memorijska kora ljudskih koraka od srednjovjekovnih bunara do povijesti kočija s kojima se dolazilo pred vrata Kazališta. Tu je neko vrijeme boravio i Luka Botić (preseljen s Prokurativa), a tu je uz izvorno zamišljeni i Zdenac života Ivana Meštrovića… itd.

NE SJEĆAM SE PRAŠUME

S obzirom na ono što smo odabrali ne sjećam se ove današnje "prašume" zelenila i stabala. Vidio sam ponajprije franciskanski skromnoga čovjeka koji žuri trgom i dižući šešir otpozdravlja svojim sugrađanima. To su spomenici koje i ne primjećujete na prvu, kojima je važnija prirodnost nego veličajna (brončana) konačnost. To su spomenici iz čista mira koji su s obzirom na prostor i živahnost svakodnevnoga života, uvijek i konceptualno rastvoreni. U toj sam malešnoj, plastici, poput melankoličnih Matoša, Šenoe ili Dražena Petrovića - vidio snagu smjernosti i prirodnosti. Ali gledajući ove dopune (više zelenila) zadovoljan sam što jake plastike pitara zapravo i nema, te da ne prave teškoće pješaku niti mu zagorčavaju prohod prostorom. Sve je u razini ljudskoga koraka...

Hvalevrijedno je i promišljanje o osobama s invaliditetom koji će vraćajući se izvornom ulazim rampama u odnosu na sadašnje stepenište, imati Kazalištu lakši pristup. Diskretno uređena podnica prostora u funkciji je ljudi, predaha i odmora. To nije malo. Premda nisam niti Wordsworth niti Rousseau, ne vidim nikakva zla u zelenilu, niti ću ga ikada vidjeti. U primjedbi da ga je ovdje "malo i previše", ne vidim jaki problem. Moguće da je žeđ za zelenilom posljedica nostalgije za selom kako tvrdi biolog Steven Rose. Ta sklonost urbanog društva k zelenilu jednostavno je genski urođena ili genski naslijeđena, kako hoćete.

A botaničkih i biomorfnih holokausta sam se nagledao: Malo je falilo da u Zagrebu na Kajzerici i Hipodromu ne iznikne GMO grad (Manhattan ili "grad na vodi") jer su konji, a valjda i jahači, za Bandića, puke "kljusine"… Bandić je očito sin Manhattana kojemu, za razliku od Whitmana, smetaju vlati trave. A zelenilo je predatorski mamac i "slobodni prostor". To su mahniti koncepti galopirajuće neuroze koja je zahvatila slabo razvijene demokracije u kojoj su, dok se vrši nasilje nad prostorom vapaji za strukom i javnošću poslovično uzaludni.

I tamanitelji zelenila i svi krojači prostora govore kao i Katharine Hepburn H. Bogartu u Afričkoj kraljici; "naša je svrha…izdići se iznad prirode" I premda su kisik i stabla (učio ja!) u nekoj svezi s ljudima, svim bandićima je dosta bilo kamenih pastorala i zelenila u životu. Treba to razumjeti.

Što se tiče samoga zelenila - stare fotografije govore da ga je pred kazalištem itekako bilo, premda je odavno sve postalo ćelavo. Uzmimo da je plastika stabala zaklonila poglede na povijesne fasade i zgrade, to je ipak sve popravljivo. Karikirano govoreći uzmeš motornu pilu, već zasađeno nisko grmlje zavijuše i povijuše "digne glavu" i stvar je riješena! To je popravljivo kao i gradski park u Šibeniku ispod Poljane, a kojega su neko vrijeme Šibenčani, poradi radikalnih zahvata zvali "Parkom Jul Brinera", a danas ga - eno s bujnom grivom (beatlesicom!!!) Život je žilava biljka. Šibenčani su upoznali i nepopravljivo.

U tom, golom oku vidljivom napretku Šibenika koji je proširio svoje luke, šetnice i parkirna mjesta, obnovio svoje tvrđe (jednu doduše i ranio) i koji je jednostavno "uskrsnuo iz mrtvih", osvanula je i garaža u utrobi grada (ispod Poljane). Tim intimnim prostorom prostiru se i resko fijuču prelomljene nadstrešnice ulaza u garažu, sijeku nebo, zaklanjaju pogled i "zabijaju" se u tijelo Kazališta, a u čudnovatoj su svezi i s moguće najbolje strukturiranom knjižnicom u zemlji (arh. Vitić).

U IME ISTINE

Može uređenje Poljane i sve drugo biti danas nominirano i za najveće nagrade (kao ove godine za nagradu Mies van de Rohea), možda sam ja samo još jedno gunđalo, ali prostorne i konceptualne sudbine kazališta u Splitu i Šibeniku su različite; ovo u Splitu je, za mene, u odnosu na Šibenik "mila majka". Restaurirati, konzervirati, rekonstruirati itd.

S obzirom na povijest Trga ne treba se odlučivati između prošlosti i sadašnjosti. Ne treba zagovarati svojevrsnu muzealizaciju staroga i u ime povijesne istine saditi palme ili murve na Prokurativama. Ali moć zelenila je nepotrošiva. Premda zaklanjaju pročelje Palače draže su mi palme od onih nosača tendi. Možda su palme "zaostale" iz XIX. stoljeća, a nosači tendi su u "duhu vremena". Ipak, dajem glas palmama. Što mogu kada sam malo zaostao.

Ali vratimo se Trgu i izmjeni projektne dokumentacije. Sada, umjesto četiri imamo sedam kvadrata (od 16 metara) visokih stabala palmi, javora, ali i grmova i bršljana. Po mišljenju kolege Vidulića to raslinje zaklanja pogled na "galeriju arhitekture" Snaženje zelenila ide na dušu konzervatorima. Uz to, kolega tvrdi da su kvadratni pitari s nevelikim razmacima "bezlični dizajn". Pa ipak, pohvalno je što u tom bezličnom dizajnu ne postoje jaki plastički "sarkofazi" pitara, a nepohvalno u svemu što prostor od Kuće Jelaska do Prime ostaje i nadalje šporak, jadan i nikakav, premda je ovaj projekt mogao i to riješiti.

Za kolegu Vidulića s kojim se može lijepo karati i slagati, lik Gaje Bulata mijenja narav parka pretvarajući ga u "tematski park umjesto uređenog trga za 21. stoljeće". Meni se ipak čini da ta veličinom i gestom skromna figura koja je učinila više od drugih ljudi, nema tu snagu. Ona je s obzirom na veličinu "prašume" i scenografiju cjeline, zapravo podcijenjena.

Bilo kako bilo, Gajo Bulat nije u stanju prisvojiti narav cijeloga prostora.

A što se tiče i na ovom primjeru vapaja za "duhom vremena" ne znam što su kolege vidjeli u ovom "duhu vremena!? Užasavam se manje-više svega što je u Hrvatskoj u ime duha vremena (21. stoljeća) napravljeno. U odnosu na prostorna i spomenička rješenja meni je ovoga esperanta i svih hladetina prostora puna kapa, kao i "autorskih pečata" prostora s kojih je istjeran i sastrugan svaki trag ljudske nesavršenosti.

U samom smo srcu silovanja i prostora i života, a uz časne iznimke, "stvaraju se samo egocentrične i narcisoidno izolirane površine" (Barzun). Nedostaje osjetljivosti za svakodnevni život. Prosvjetiteljski modernistički žar entropijski je i prazan. Taj je žar, u oponiranju retoričkim nakrcavanjima i patetičnim narativnim i inventarskim preludiranjima, u spomeničkom smislu odigrao svoju ulogu. To je bila jedina korist.

SVI OBLICI MAGLE

Što se tiče širih urbanih, prostornih rješenja ono je uz časne iznimke svojom mitologijom esperanta samo pojačalo palijativni oblik krize i skore smrti prostora i njihovih ispražnjelih značenja, Treba dalje. Kamo? Možda i "natrag k pobjedi" (Lec). Nekom novom gesamtkunstwerku. Jer entropija "novoga" zaudara na jednoličnost. Rješenje je u odgovornosti i osjetljivosti za prostor života. Kao i uvijek. Inzistirati na izrazu "u duhu vremena" znači prihvatiti nagodbu sa svim oblicima magle u kojoj su sva uređenja trgova i prostora upregnuta u stvaranje generičkih gradova i prostora što utjecajni nizozemski arhitekt Rem Koolhaas naziva "koristima bezbojnosti" i "svjesnim udaljavanjem od razlika prema sličnosti".

Stoga će gradovi teško izbjeći dvije nesreće; da nalikuju samima sebi ili da nalikuju svima. Ovo do sada treba uglavnom zaboraviti, a ovo stoljeće još ima vremena doći k sebi. Povjerenje koje uvaženi kolega njeguje prema stručnjacima, ja nemam. Ni blizu. Općenit i nerazumljiv citat DAS-a koji navodi u svojem članku pročitao sam nekoliko puta. Ne bez napora (valjda nisam dovoljno bistar) razabrao sam da žale što je sve "bez jasnoga isticanja autorstva arhitektonskog djela", te da je to "degradacija gradskoga prostora". U toj dijagnozi idu korak dalje prema dijagnozi društva tvrdeći da je ovakvo rješenje i "degradacija društva" (kažem: dno je već dosegnuto). Bez jasnoga autorstva? Čega? Trga!?

Ako dobro shvaćam to bi trebali biti poslovični autorski pečati ili udaranje pečata pri čemu je naglasak na "udarati"?! A treba samo osluhnuti život, potrebe kvalificiranoga pješaka, uzmimo i invalidnu osobu u kolicima – služiti, a ne zavladati prostorom. To bi bila zadaća osjetljiva, odgovorna i stručnoga čovjeka koji ne bi samo popisao potrebe i funkcije, nego ih kreativno upleo s novim i starim oblicima. Između beskonačnoga zagovaranja onoga što je ostalo i onoga što će biti, treba neko organsko lijepilo. Koliko se trebam mijenjati kako bi ostao istim - pitao se jedan slikar. Tako se treba pitati, a ne odlučivati između XIX. i XXIII. stoljeća.

Spomenuti Rem Kolhaas zna nakaradnost "čuvanja staroga" i nakaradnost "glorifikacije novoga" što je tjeranje ljudi iz sadašnjosti u budućnost. Imamo dakle značajne zgrade, imamo prostor kojega treba urediti, zelenilo, pješaka Bulata koji hoda dijagonalom koja je navikom kretanja građana i sadašnji "koridor". Bojim se mramororezačko-tajkunske opreme prostora pa mi se zelenje, ne samo ovdje, nego posvuda, čini nekim anestetikom i normabelom. A svi smo u pravu i u krivu, premda istina nije "u sredini". Ona je uvijek u mikrologijama svakodnevna života, prostoru života, a ne "estetike" i političkoga mažoretstva. Kolega Vidulić je dosta toga dobroga rekao, nabrojio što je sve u Splitu dobroga učinjeno.

U kolegi inače vidim pero koje propituje cjelinu, a ne "slučajeve" i koji promišlja o prostorima i rješenjima koja nisu usko spomenička nego prostorna, sociološka, urbano patogena i svaka druga. Čudi me samo toliko povjerenje koje kolega ima u krojače budućnosti, u "duh vremena" koji je ostao bez duha, a i u arhitekte koji su iz spomeničkih zadaća istisnuli kipare. Ovdje nisu. I na tome im svaka čast.

Ne moramo pritom vjerovati Degasu kada tvrdi da su "za sve zlo na svijetu krivi generali i arhitekti" jer svemu tome, niti mi nismo nevini. U duhu vremena bez duha u gabuli smo svi! Recimo na kraju. Sadašnji je prostor šporka pustopoljina i ne može gorim biti. Dojam izgubljenosti u prostoru prati svaki korak pješaka. Stoga je ovaj problem malo isforsiran, da ne kažemo, nategnut. Ovdje se traži dlaka u jajetu.

TRI VLASNIČKA LISTA

Bojazan od prevelikoga zelenila mi je zanemariva; bojao sam se "autorskih pečata". Ono što me zabrinjava to je organički neshvaćen, nedorečen, nedefiniran i parceliran prostor s tri vlasnička lista. Jedan sa šumom, klupama i hladom, drugi koridorom kojim prolaze ljudi i Gajo Bulat, i treći s izvornim rampama i prilazu Kazalištu. Koliko su oni organski, a koliko tek segmenti i dioničari jedne cjeline - to je moje pitanje. Ne mora biti sve 1/1, ali sve bi trebalo biti u nekom rodbinskom srodstvu.

Tu je moj strah najveći; da se ne stvore tri cjeline (park, pješačka dijagonala na kojoj su susreće Bulat i prostor (rampe) pred Kazalištem. To je strah od adiranja, segmentiranja i odvojenih i "zasebnih" života. Ima Split "punu kapu" i drugih problema. A sa spomenicima i uređenjima se susrećemo pred izbore. Tako je rođeno 99 posto spomenika. Niču Gospe, sveci, spomeni, križevi… Iz duboka se sna budi velikane prošlosti, a majstori retardiranoga realizma počnu meštrijati…

Biti će da spomenici danas služe da za nekoga u sadašnjosti obave neki posao. Kako je povjerenje u "duh vremena" suvišno; jer duha jednostavno NEMA, lijepa je navada građana Trstenika da se vrati izgubljeni, pa "nađeni sin", naime djelo V. Lipovca koje je cijeli jedan dan, prije četrdeset šest godina tamo boravio. A da recimo niz Marjan poteče rijeka biciklista?

Da se na Rivu i u gradske prostore postave Vaskovi kapetani i njegove "lake" i "teške" dame? Da zera vedrine zasja i u najduhovitijem i najgrintavijem Gradu. Što se tiče Trga parafrazirajmo poljskog satiričara S. J. Leca: Duboko vjerujemo u bolju budućnost Trga Gaje Bulata jer ovakav kakav je danas, gorim ne može biti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
24. svibanj 2021 12:10