Na Milanskom trijenalu, koji ove godine traje do 20. studenoga, među dvadesetak zemalja sudjeluje i Hrvatska, koja se predstavlja projektom “Mirror/Mirror”, a kustoski su ga osmislili arhitekti Toma Plejić i Lea Pelivan.
Milanski trijenale usmjeren je na propitivanje kreativnih i inovativnih praksi unutar područja dizajna i umjetnosti, potičući interdisciplinarni pristup temi te tražeći mjesta dodira i preklapanja dizajna i arhitekture, umjetnosti i tehnologije, znanosti i obrazovanja, omogućujući tako izravnu interakciju izlagača i posjetitelja. Ovogodišnja, 23. međunarodna izložba, čija je kustosica Ersilia Vaudo, astrofizičarka i glavna voditeljica raznolikosti Europske svemirske agencije, zamišljena je kao prostor otvorene rasprave i usporedbe, s mogućnošću spajanja različitih iskustava, kultura i perspektiva.
Naša izložba naslovom sugerira “ogledalce, ogledalce” iz poznate bajke, no... Ta replika pripada zločestoj kraljici, pa smo odgovor potražili kod kustoskoga tima.
- Dobra opservacija. Volimo igre riječima i korelaciju s pop-kulturom - kaže Lea Pelivan.
- U oba slučaja preispituju se realnost, fikcija, misterij. Naslov “Mirror/Mirror” naziv je nacionalnog prolaznog paviljona koji je instaliran u sistemu izložbe “Unknown Unknowns: Introduction to Mysteries” i nudi uzbudljivu viziju budućnosti mladih arhitekata - Tajane Levojević, Zrinke Visković, Irene Bakić, Mirne Udovčić, Kristine Škrokov, Marte Lozo, Josipa Jerkovića i Rudolfa Martinovića kroz projekte koji su nagrađeni na 56. zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma, a variraju u mjerilu od mini intervencija do velikog mjerila novoplaniranoga grada.
Naše predstavljanje zamislili smo kao pasaž, prolaz, tunel. Prolaskom kroz tunel posjetitelji su teleportirani u novu dimenziju. Jedna stranica tunela opločena je televizorima koji emitiraju animiranu priču o projektima, dok su preostale stranice reflektivne, nestvarne i u njima se miješaju odrazi posjetitelja i projekata, brišu se granice realnosti i fikcije.
U našem slučaju “Život je bajka”, baš kao i u kultnoj priči - kaže Lea Pelivan, Splićanka sa zagrebačkom adresom i diplomom Arhitektonskog fakulteta.
Premda su u Milanu izloženi radovi sedam mladih arhitekata, kustosi odbacuju asocijaciju na sedam patuljaka te naglašavaju da kroz seriju izloženih projekata preispituju standard, želje, potrebe, ideje, mogućnosti, budućnost...
Radi se o nekoliko sfera fikcija jako mladih i ambicioznih ljudi, većinom o samoiniciranim projektima, kojima su autori htjeli ukazati na određene probleme i potencijale prostora koji nas okružuje.
- Radove smo svrstali u S, M, L, XL rangove i postoje parovi radova - dodaje Toma Plejić, također Splićanin, koji svoj ugledni “Studio Up” dijeli upravo s Leom Pelivan.
- Dva rada tematiziraju ne-mjesta, mjesta koja ne percipiramo i ne osvrćemo se na njih. Rudolf Martinović nudi u infrastrukturno saturiranom okruženju proces renaturacije Savskog rukavca u Zagrebu. Manipulaciju “prostorom između” - prirode i artificijelnog. Marta Lozo i Josip Jerković predlažu mini intervenciju na slijepoj, nikad dovršenoj ruti autoceste u centru Züricha kojom aktiviraju taj zaboravljeni segment infrastrukture za javni život - kaže Plejić.
Dva rada bave se objektima, kursalonima, zgradama za njegu, zgradama društvenog standarda. Kristina Škrokov, primjerice, rekonstruira sklop Bjelovarskog silosa u bazene i wellness centar, a Mirna Udovčić u Rijeci stvara novu prostornu konfiguraciju bazenskog sklopa - istovremeno introvertiranog i ekstrovertiranog. Irena Bakić intervenira u zatečeni centar Zapruđa i pretvara ga u novi gradski centar štiteći zatečene elemente identiteta te uvodeći radikalne nove, a Zrinka Visković na Mejašima u Splitu zamišlja novo ishodište urbanog pulsa kroz filmski grad.
- Intrigantan rad Tajane Levojević bavi se temom za mnoge problematične stambene izgradnje na Kajzerici u Zagrebu - kažu kustosi.
- Temeljem dubinske analize zatečene divlje, poludivlje, planirane izgradnje i načina korištenja prostora autorica kreira novo znanje, sistem izgradnje na toj i sličnim lokacijama. Rad operira na više razina i nudi složeni sistem - akterima u gradu, na razini: sobe, parcele, ulice kvarta i čitavoga grada. Ovaj rad nagradili smo velikom nagradom salona - kažu Plejić i Pelivan, koji hrvatsku poziciju na europskom arhitektonskom nebu ocjenjuju “trenutno nedovoljno ambicioznom, nedovoljno radikalnom”.
Dakako, ovaj smo uspješan i višestruko nagrađivani par upitali i za njihovo mišljenje o aktualnoj hrvatskoj zbilji, s naglaskom na odnos investitora i arhitekata, ali i na dvojbena urbanistička rješenja, posebno vidljiva u kreiranju novih naselja. Koliko su hrvatski arhitekti “u raljama” investitora budući da investitori često nisu ljudi od osobitog ukusa...
- Svaki arhitekt nalazi se u raskoraku, u bipolarnoj situaciji - s jedne strane amortizira želje investirora, a s druge predstavlja stremljenja zajednice, društvenu odgovornost - kaže Lea Pelivan.
- Javnih investicija je jako malo, stoga nam preostaje borba s privatnim investitorima. Potrebno je uložiti velik trud da se u tim okolnostima ostvari arhitektura koja ima dodatnu vrijednost, pri tome mislimo na onu vrijednost koja nadilazi osnovni zadatak.
Investitore treba educirati i pretvoriti ih u partnere. Značajan broj investitora ima ambiciju napraviti iskorak, a naš je zadatak manipulirati ograničenjima i stvoriti novu vrijednost - kaže arhitektica.
- Premalo se ulaže u zajednički javni prostor, u “prostor-između”, iako upravo on jako utječe na kvalitetu života u gradu, sreću i zadovoljstvo ljudi koji žive u gradu - kaže Toma Plejić na našu primjedbu da se grade cijela naselja za mlade obitelji, a da se “zaboravljaju” javne površine, igrališta, vrtići, škole i parkovi te da je to možda najizraženije baš u Splitu odakle su oboje kustosa krenuli.
- U prostoru je jako bitno očuvati balans kvadrata koji se prodaju i onih koji su u vlasništvu svih nas - kaže Plejić.
- Mislimo da bi gradovi trebali voditi aktivniju politiku u izgradnji javnog prostora, to više što se on može sufinancirati preko raznih fondova, a nisu isključena ni javno-privatna partnerstva.
Primjerice, nedavno smo pobijedili na natječaju za Znanstveno-inovacijski centar u Splitu i analizirajući sveučilišni kampus koji se zaokružuje i zapunjava, shvaćamo da je potrebno što prije oblikovati i sve ono što nisu kazete programa, formalni i neformalni zajednički vanjski prostor koji kampus čini kampusom i koji će definirati snažne dojmove o ovom prekrasnom mediteranskom gradu, za sada tamo postoje samo zgrade - zaključuje Toma Plejić. •