Ovoga petka u MKC Split se otvara međunarodna Multimedijalna izložba ”Hommage to Aleksandar F. Stasenko”, posvećena liku i djelu velikog splitskog filmaša ukrajinskih kozačkih korijena Aleksandru F. Stasenku. Središnji dio prostora MKC-a okupirat će prostorna medijska instalacija renomiranih videoumjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Španjolac Alvaro Congosto jedan je od tih umjetnika koji svojom videoinstalacijom prenosi glas o Stasenkovu. Alvaro je za Stasenka čuo preko hrvatskog filmskog kolege Ivana Perića kojeg je upoznao na Dalmatia Film Festivalu.
- Bio je to jedan od onih neočekivanih životnih susreta koji se događaju samo na filmskim festivalima. Spletom okolnosti sam nekoliko dana bio na Hvaru i Ivan me pozvao na prikazivanje mog prethodnog kratkog filma, "The Suitor" što ga je prethodno odabrao svoj festival. Projekcija je bila na otvorenom, zakazana nakon zalaska sunca u jednom od onih idiličnih dalmatinskih kutaka staroga grada uz more. Nije moglo biti savršenije. I zapravo i nije jer je na dan projekcije vjetar bio toliko jak da je prikazivanje otkazano.
Umjesto toga smo otišli na piće u Omiš i proveli jako ugodnu večer razgovarajući o filmovima, Hrvatskoj i životu. Pričao mi je o svojim projektima i spomenuo je da slaže izložbu koja će biti hommage hrvatskom eksprimentalnom filmašu važnom za to područje i naveo Stasenka. Nikad nisam čuo za njega pa mi je pokazao neke njegove radove. Pitao me bi li bio zainteresiran napraviti nešto za izložbu koristeći snimke iz njegovih filmova – podsjetio se Alvaro.
Što vas je kod Stasenka kao autora najviše fasciniralo?
- Pogledao sam nekoliko njegovih filmova i zapanjila me tako osobna kamera te kombinacija dokumentarca, fikcije i eksperimentalnog film sve u jednom. Vizualno me najviše iznenadilo njegovo odvažno korištenje krupnog plana dalmatinskih radnika i seljaka koji bulje u kameru. Nije niti malo uobičajeno vidjeti takav filmski jezik u dokumentarnom materijalu, a osobito ne s fokusom na taj dio populacije.
Kad se raspršio prvotni vizualni šok počeo sam obraćati više pažnje na sadržaj i shvatio sam da neki njegovi filmovi imaju sličnu strukturu: grupa radnika iz pomorske industrije mora ili iskopati ili transportirati robu (ili čak lijes u jednom od filmova) od točke A do točke B. Ti filmovi bi prikazivali skupine muškaraca i žena koji rade u jako teškim uvjetima i obično su razdvojeni po spolu (osim ako se radi o pogrebu; pred smrti smo ipak svi jednaki).
Sjećam da sam gledao "Žene" i pomislio "ove žene rade do iznemoglosti koliko i muškarci u filmovima "Lov", "Jamara" ili "Posljednji", ako ne i više. Potom sam počeo pažljivije promatrati kako u svojim filmovima prikazuje oba spola. Iznenađujuće, pronašao sam značajan broj gotovo jednakih kadrova koji prikazuju oba spola u izvršavanju sličnih zadaća. Na neki način cijenim uistinu duboku iskrenost Stasenkovog temeljnog interesa za ljudsko stanje radničke klase, bez obzira na spol.
Jeste li svojim (stranim) kolegama pričali o Stasenku?
- Svaka osoba koja me u protekla tri mjeseca pitala na čemu trenutno radim zna za njega. Svi su reagirali na isti način: "kako se zove? Ne, ne znam za njega." I odmah nakon toga bi proguglali. I sada svi znaju tko je. Stvorio se interes, ali postavlja se pitanje kako se može pogledati njegove filmove. To je problem. Pristup nezavisnoj umjetnosti je gotovo jednako težak kao pristup nezavisnim informacijama. Iz tog razloga mislim da ova izložba o njegovom radu ima dvostruku misiju: stvara interes za njegov lik i djelo i pruža potpuni pristup njegovom radu.
Mislim da ljude obično privlači povijest otkrića, posebice ako je protagonist veliki majstor umjetničkog medija koji je spletom okolnosti proživio svoj život bez da ga je svijet primijetio. Svi želimo slušati priče o priznanjima, osobito kad se dogođe posthumno. Priče u kojima umjetnik naposlijetku dobije priznanje koje mu je nepravedno oduzeto za života i svijet se ispričava. Te nas priče privlače jer ih čitamo kao priče o nadi: ako se to dogodilo njemu/njoj može se dogoditi i meni. Potajno nam šapuću: "u redu je ako ne uspiješ za života.
To ne znači da tvoj rad nije dobar, to samo znači da svijetu možda treba još 50 godina da ga primijeti." To smanjuje pritisak na nas, osobito na umjetnike. I zbog toga mislim da ovakva vrsta inicijative uvijek stvara interes u javnosti. Imaju osjećaj da je kroz izložbu koju posjećuju, članak koji čitaju ili projekciju koju gledaju nepravda barem dijelom ispravljena.
Mislite li da bi Stasenko bio poznatiji da nije iz Hrvatske?
- Moguće, ali ne mogu sa sigurnošću reći jer ne znam dovoljno o hrvatskoj filmskoj povijesti i industriji vremena u kojem je radio. Uvjeren sam da je jako teško, ako ne i gotovo nemoguće postati svjetski poznati filmaš iz Hrvatske, možda još i više u njegovo doba, ali kad uzmemo u obzir prirodu njegovih filmova ne znam koliko bi mu bilo lakše da je rođen negdje drugdje ili u neko drugo doba.
Čvrsto vjerujem da je medijska prisutnost ili izloženost koju umjetnik dobije nema direktne veze s kvalitetom umjetnikovog rada. Zapravo, ima toliko faktora u tome procesu (vrijeme i mjesto su među važnijima, ali nisu i jedini) da mislim da je nemoguće da i sam umjetnik kontrolira ili otkrije sve faktore. Na primjer, nedavno sam u Haagu bio na zadivljujućem nastupu americana rock pjevača imenom Micah P.Hinson. Poznat je u Teksasu, ali većinom ima turneje po Europi. U njegovoj zemlji jako malo ljudi zna za njega. Iako je Amerikanac i dolazi iz Teksasa svejedno nakon koncerta sam pakira osnovnu tonsku opremu u svoj kovčeg zajedno s odjećom (ne može si priuštiti da na turneju vodi glazbenike s kojima snima albume).
Mogu nabrojiti barem deset umjetnika koji su zapaženiji od njega, ali nisu jednako talentirani. Zašto su drugi uspjeli, a on nije? Ne znam odgovor i sumnjam da ga on zna, u protivnom bi drugačije postupao u svojoj karijeri. Na kraju krajeva, mislim da svaka zemlja ima vlastite priče o nepoznatim genijalcima i ono što je važno jest da imamo ustanove koje ulažu energiju i sredstva u prisjećanje na karijere tih umjetnika i u promicanje njihovog imena.
Koliko ste Stasenkovih filmova pogledali da bi otkrili kako nema razlike među spolovima pred njegovom kamerom koja je uhvatila mnogobrojne muškarce i žene koji svakoga dana rade u teškim uvjetima?
- Vidio sam osam njegovih filmova: “Lov”, “Jamar”, “Posljednji”, “Poslije potopa”, “Žene”, “Kolonisti”, “Sve godine u jednoj noći” i “Vrijeme heroja”. To nije cijeli njegov opus, ali jest veliki dio. Namjera mi je da svojim komadom postavim pitanje publici nakon što promotre uzorak njegovog filmskog jezika. Mi da svi mi filmaši imamo svoje zaštitne znakove i motive čak i ako ih nismo svjesni, i zanimljivo mi je staviti ih pred oko montažne sobe ne bi li se uočila ponavljanja i varijacije.
Mislim da kompozicija koju Stansenko bira i priroda postupaka koju njegovi subjekti slijede u filmovima imaju više sličnosti nego razlika između muškaraca i žena, ali inače mi ne bi ni zapeli za oko. Pozivam gledatelje da aktivno pogledaju “Stasenkov Pogled na muškarce i žene" (“Stasenko's Gaze on Men and Women”), komad koji sam napravio za ovu izložbu i da ne traže samo sličnosti među spolovima koje su dosta očite, nego i značajne razlike koje također postoje po pitanju načina na koji su spolovi predstavljeni.
Mislite li da sada bolje poznajete njega i dalmatinskog čovjeka?
- Rekao bih da imam puno jasniju viziju njegovih preokupacija i interesa po pitanju ljudskih bića. S njim dijelim ne samo neke od tih ideja već i zajednički interes u načinu na koji gleda na njih. Ne znam mogu li reći da ovi filmovi govore o svim Hrvatima jer ih ne poznajem dovoljno. Mogu reći da sam dobio puno jasniju sliku duha i osobitosti dalmatinskih radnika. Njihova obilježja krasi fascinantna dubina u koju se Stansenkova kamera zaljubila, a vrlo je ekfektna i izražajna.
Koliko vam je trebalo vremena da napravite vaš impresivni vizualno komparativni esej?
- Ideja za esej je nastala organski, dok sam gledao Stasenkove filmove, u razdoblju od oko dva mjeseca. U to vrijeme sam bio izložen i “split screen” radu ljudi kao što su Marissa Zanotti i Harm Weistra i ta tehnika mi se činila kao savršeni alat za jednostavno i efektno predstavljanje moje hipoteze o Stasenkovom radu. Dok je koncepcija rada tekla glatko sama izvedba je zahtijevala puno detaljnog rada i discipline.
Prvo sam svaki film montirao u “single shot” i grupirao ih po kategorijama: veličina, dan/noć, spol prikazan u kadru i radnja koju izvodi, ako ih ima (njegovi možda najikonografskiji kadrovi prikazuju ljudi koji samo sjede ili stoje i gledaju u kameru.) Onda sam počeo raditi parove kadrova s muškarcem i ženom, a da se pri tome poklapa rasvjeta, veličina kadra i radnje koje izvode. Na primjer, krupni plan muškarac/žena po danu stavlja torbu na leđa.
Znalo se dogoditi da nađem više od jednog kadra pojedinog spola koji odgovara postavljenim karakteristikama. Kad sam složio sve parove onda sam započeo formirati vremenski slijed i organizirati neku vrstu priče. Za to sam pratio najčešću strukturu Stansenkovih filmova: muškarac/žena vadi, pakira i nosi robu do točke A do točke B. Pronašao sam nekoliko parova svakog kadra s istim narativnim funkcijama za svaki dio filma tako da sam imao više nego dovoljno materijala za oblikovanje priče.
Onda je samo trebalo naći ravnotežu između ponavljanja parova da se prikaže narativni i vizualni uzorak u Stasenkovom radu, a da se ne zlouporabi ponavljanje tako da priča može pratiti narativni luk i ići naprijed bez da publika dobije osjećaj repetitivnosti. Kad sam sve kadrove složio po redu skratio sam ih koliko je bilo potrebno da sačuvam kontinuitet pokreta i radnji između kadrova. Na kraju, kad sam bio zadovoljan s vizualnom montažom opet sam pogledao spomenjutih osam filmova i tražio zvukove koji bi mi pomogli dizajnirati zvučni krajolik da publici omogućim praćenje emotivnog putovanja likova.
Ponekad je zvuk koji čujete sinkroniziran s jednim od dva ekrana, ponekad dolazi iz oba ekrana a ponekad čujete zvukove iz drugih kadrova filma koji u tom trenutku nisu na ekranu. U svakom slučaju sam odabrao zvukove da pojačam napetost filma i oblikujem njegovu emotivnu putanju. Kao što vidite, to je bio jako metodičan rad i ponekad čak i zamoran, ali od početka sam znao da je rigorozan proces jedini način da izrazim ono što želi reći.
Koliko ste upoznati s hrvatskim filmom općenito?
- Veselim se ponovnom dolasku kad nema turista i što ću bolje upoznati Split da bolje doživim filmsku stvarnost zemlje i regije. Sve što znam o hrvatskom filmu sam doznao do Ivana Perića i njegovih kolega iz produkcijske kompanije. Znam da ima jako puno međunarodnih produkcija i TV serija koje se snimaju u Hrvatskoj, ali nažalost lokalna filmska scena mi je velika misterija koju se veselim ovaj put istražiti.