StoryEditor
Kulturapredstava za zabavu i opuštanje

'Lepurica'  je prema svima dobrohotna komedija koja s mjerom bocka i Hercegovce, i vlaje i Splićane i zato bi mogla puniti HNK Split

Piše Jasmina Parić
23. studenog 2019. - 14:15

Dobroćudnu, i prema svim akterima dobrohotnu komediju "Lepurica" iznjedrila je drama splitskog HNK kao svoju prvu premijeru ove sezone.

Temeljena na "Pigmalionu" Georgea Bernarda Shawa, o transformaciji priproste djevojke u pravu lady, ova predstava dramaturginje Ane Prolić i redatelja Marija Kovača ne skriva jasan cilj - zabaviti i opustiti publiku.

Valja odmah reći da su to i postigli. Ovaj naslov, uredna salonska komedija koja će malo, s mjerom, bocnuti i Hercegovce, i Vlaje, i Splićane i pokoju "javnu" osobu ako to bude kadra shvatiti, punit će kazalište. Uostalom, ima za to i razloga.
Predstava je režirana solidno, a nadograđeni elementi kojih kod Shawa nema dali su joj dodatnu kvalitetu. Međutim, bilo je i smetnji, i to baš na mjestima gdje bi ih se najmanje očekivalo - u likovnoj opremi komada u kojoj su se ispremiješali različiti stilovi te u veoma skraćenim prikazima poduke koja i jest okosnica priče.

"Pigmalion" odnosno "Lepurica" lingvistička je ljubavna komedija stara više od stoljeća u kojoj od priproste cure valja, za okladu i u kratkom roku, načiniti damu.

Bernard Shaw šali se, dakako, u prvom redu s visokim slojevima društva, što je odlika takozvanog britanskog humora. Visoko društvo ima svoje manire, kodove u razgovoru i ponašanju, finese u kojima se autsajder ne snalazi. Govor je izuzetno važan – i prije stotinu godina i danas – pa se na prvu prepoznaje onaj tko je studirao na nekom prestižnom sveučilištu ili živi u kući u kojoj postoje zvonca za poslugu. Ubaciti u taj svijet kukavičje jaje u elegantnoj odjeći cilj je Bernarda Shawa i njegovog profesora Higginsa.

U splitskoj varijanti, koja je izmještena u današnje vrijeme, stvar je, čini se, još puno složenija. I u samoj domovini Bernarda Shawa kroz jedno stoljeće dogodile su se goleme promjene. S naslijeđem i titulama nadmeću se umjetnici, obrazovani, bogati, utjecajni.

U mediteranskom šarenilu i društvenim odnosima u kakvima živimo, napipati socijalne granice skoro je nemoguće. Politika, novac, moć, veze, obrazovanje, porijeklo, "od kolina" ili došljačko, starinski namještaj i slike, dizajnerske cipele – sve se to stapa u čudne kombinacije, nalazi se u svim segmentima društva.

Govoriti i ponašati se po etiketi u osnovi znači ponašti se drugačije od "nižih slojeva". U prošlosti je uz visoko društvo u pravilu išao i nekakav oblik moći, a iz jedne klase u drugu teško se prelazilo. Budući da su se običaji jako promijenili, otvaraju se pitanja: što je otmjeno, što je poželjno?

Odgovor daje sam Shaw: bolji je izvoran, pošten dijalekt nego usiljen govor, a još bolja takozvana neprisiljena elegancija.

Redatelj je odlučio iz tog šarenog kaleidoskopa izvući na svjetlo nekoliko tipova, hiperrealističnih i dobroćudno karikiranih, svakome je dao priliku da se predstavi i obrani svoje postojanje na sceni.

Profesor Tartaglia, kojega tumači Marjan Nejašmić Banić, jezični stručnjak i čistunac, gotovo je nestvaran osobenjak. Nejašmić Banić izvrsne je artikulacije, suvereno tumači osobu slijepu za boje u ljudskim odnosima, stoga i nehajnu, često netaktičnu. Ali, kako u njemu nema zloće, mogao bi malo "omekšati" svoj nastup.

Njegova učenica Sinjanka Kate (Katarina Romac) jake je osobnosti kao i sam profesor. Romac vrlo spretno barata prvo sinjskim dijalektom udruženim sa sirovom naravi trgovkinje koja iza svakog ugla očekuje prevaru; postepeno efektno miješa taj dijalekt s naučenim standardnim govorom i kulminira Shakespeareovim monologom.

Složen odnos dviju različitih osoba samo je naznačen. Satovi govora u kojima učenica postepeno svladava lekcije svedeni su na nekoliko "brzalica". Uz to, kroz proces učenja trebao bi se razviti i odnos između kreatora i njegova djela, što podrazumijeva i intimnost i odgovornost; kroz sve te motive prošlo se prebrzo.

Obitelj Hill, odnosno Brđan, predvodila je sjajna Nives Ivanković. Taj lik Hercegovke, žene političara, koja unajmljuje teatar za proslavu rođendana, jest karikatura, ali toliko vrsna, komična, živa i dijalektalno točna te izvedbeno uvjerljiva da predstavlja jedan od jačih aduta "Lepurice".

Snježana Sinovčić Šiškov (Magdalena) i Nenad Srdelić (profesor Gilić) predstavljaju onu pravu, mekanu, građansku finoću pa time i zgodnu poveznicu i tampon-zonu između dvije otresite naravi, Tartaglie i Kate.
U ostalim ulogama nastupli su Filip Radoš, Andrea Mladinić, Pere Eranović, Petra Kovačić Pavlina, Stipe Radoja i Andrijana Vicković.

Lik Afrodite Brtjan, koji tumači Petra Kovačić Pavlina komentar je na sve one pojavnosti iz naše svakodnevnice koji se guraju pred kamere i u medijski prostor, ništa ne znaju, a sve komentiraju. U njenom imenu sadržan je, osim materine ambicije, i podsjetnik na grčki mit u kome je Afrodita oživjela Galateu, Pigmalionovo savršeno kiparsko djelo.

Ovakvih malih asocijacija ima u djelu više – na svom prvom javnom nastupu nakon obuke, Katarina Romac neodoljivo podsjeća na Audrey Hepburn, glumicu koja se i sama proslavila u ulozi Elize Doolitle.

Scenografija Davora Praha jasna je i funkconalna, lako se iz teatarskog prostora pretvara u građansku sobu, kakvih i danas ima u Splitu, dok je dio kostima Morane Petrović neusklađen s vremenom i stvara osjećaj zabune. Suvremena odjeća mladih i brendirane, a neukusne toalete žena iz familije Brtjan, prikladne su, ali društvo oko profesora Tartaglie ostalo je u prošlom stoljeću.

Njegova majka mogla bi imati nešto preko šezdeset. To znači da je u osamdesetima bila cura, a žene te generacije ne odijevaju se poput svojih prateta. Moguće da je ovo posveta klasičnim inscenacijama Shawove komedije, ali stvara nepotreban efekt predstave u predstavi.

 

#HNK SPLIT#LEPURICA PREMIJERA

Izdvojeno

23. svibanj 2020 19:03