Dvosmislena krilatica krasi plakat filma "Bad Santa 2". Billy Bob Thornton u pripitom je stanju naslonjen glavom o šank, ispred njega iskapljena čašica "žestice", a ispod natpis "Giving the holidays another shot". Dakle, dajem(o) blagdanima još jednu priliku, kako bismo možda baš dogodine postali bolji ljudi ili Djedovi Mrazovi, ali i popijmo još jednu "žestu" u ime blagdana, da se lakše zaboravi njihova otrježnjujuća konzumeristička pošast. Dobra igra riječi primjenjiva je na lik, film i publiku koja se na prvi, drugi ili treći pogled zaljubila u izvornog "Zločestog Djeda Mraza" (2003.) i njegova antijunaka Willieja Sokea (Thornton, upijen u ulogu).
U režiji Terryja Zwigoffa i produkciji braće Coen, "Bad Santa" nije počistio snježne kinoblagajne snagom ralice kao neki prigodni božićni megahitovi, no za neke je filmofile postao instant kult, a drugima se uvukao pod kožu prilikom opetovana gledanja u videotekama ili na televiziji. Takva recepcija ne čudi. Bila je to blagdanska komedija bez premca i savršena omjera "feel bad"-"feel good" osjećaja, svojevrsni segment sa "zločestim Djedom Mrazom" Dana Aykroyda iz "Kola sreće" (1983.), produžen na cjelovečernjak i maksimalno potenciran u mračnosti politički nekorektna humora naspram prikladnu blještavilu Božića.
Ovaj Djed Mraz, pijanica, rasist i "scroogeovski" mizantrop, lokao je još više od prethodnoga, sivo-bijela brada mu je vonjala na alkohol i miris vlastite rigote, krao je na sve strane, mahom po šoping-centrima okićena konzumerizma, te ševio krupnije (crne) žene i beštimao sve u šesnaest. S viskijem kao "lijekom za kašalj" Willie je jačao blagdanski imunitet, a njegov film je povratio vulgarne komedije s prefiksom "Bad" u naslovu ("Teacher", "Grandpa", "Moms"). Cinici bi rekli da je (filmskom) svijetu trebao jedan lik poput Willieja – bio je "bad", ali ništa manje od sve jače konzumerističke groznice blagdana, s tim da je njegovo crno srce na koncu barem nakratko zatreperilo kao božićno drvce nakon što je, uz pomoć punašnog osmogodišnjeg klinca Thurmana Mermana (Brett Kelly), otkrio pravo značenje Božića, idealnog razdoblja za opraštanje i iskupljenje.
Willie je zaslužio da mu se dade druga šansa (i) u vidu nastavka filma "Bad Santa". Koliko je "Zločesti Djed Mraz" postao opće mjesto, potvrđuje i premijerna projekcija nastavka ovog četvrtka u splitskom multipleksu. U publici smo vidjeli dvije mlade cure s kapicama Djeda Mraza koje su u doba nastanka "Bad Santa 1" imale plafon deset godina. Prije projekcije, dakako, "selfieji" iz kina za Fejs. Umalo su fotkanjem propustile scenu predstavljanja Willieja, odnosno njegova zabijanja autom u štand dok je gledao ženu bujnih grudi kako doji dijete. No, da su takoreći i čitav film provele u samoslikavanju, ne bi puno propustile.
Iako je nastavak godinama priželjkivan od strane fanova, u ovom slučaju se pokazalo da trebamo pripaziti što želimo. "Bit će kao u stara dobra vremena", veli Williejeva otuđena mater (Kathy Bates) s kojom on ulazi u posao pljačkanja dobrotvorne organizacije nakon što mu nekadašnji partner, kepec Marcus (Tony Cox), obeća puno "guzatih kuja i viskija". Sada pod ravnanjem redatelja Marka Watersa ("Opasne djevojke"), "Zločesti Djed Mraz 2" besramno reciklira stara dobra vremena donoseći na blagdansku trpezu vrlo malo novog u domeni neukusnog "ho-ho-ho+ha-ha-ha" humora i blagdanskih subverzija.
Primjerice, u Williejevu savjetu danom Thurmanu u vezi gubitka nevinosti, odnosno analnom seksu "bad sante" i voditeljice dobrotvorne organizacije Diane Hastings (Christina Hendricks) na božićnoj jelki u rekreaciji "fuck me, Santa" scena s njezinom prethodnicom Lois (Lauren Graham). Nije problem u Willieju, on je još uvijek onaj stari s uhom za an(u)alne, seksualno orijentirane blagdanske šale ili manjak komunikacije s klincima u krilu Djeda Mraza ("Možeš govoriti jebeni svahili i svejedno te ne bih razumio", promrmlja nekom malom kad počne nabrajati videoigrice za poklon). Problem je u manjku iznenađenja i friških ideja, kao i disbalansu "feel bad"-"feel good" tona.
Prvi film je okrenuo naglavačke blagdansku komediju onoliko koliko se nevina "Gilmoreica" Graham prikazala u drukčijem svjetlu "dobre cure koja ponekad mora biti zločesta". Bio je human i spontano bezobrazan s ljudskim likovima, onima od krvi i mesa, a ne filmskim karikaturama od karaktera. Njegovo je srce možda bilo crno, ali barem ga je imao. Santa dobre, iskrene zločestoće se otopila u "Bad Santi 2". Nastavak je lažnjak bez srca i duše, forsira biti na silu bezobrazan i ostavlja okus prepečenog božićnog kolača ostavljenog u pećnici jednu dekadu previše. Možda zato Willie u jednoj od prvih scena pokušava suicid stavljanjem glave u električnu pećnicu, govoreći da su "sretni završetci sranje" i čestitajući "sretan jebeni Božić". Ho-ho-ho? Prije oh-oh-oh.
Dva jaja na oko
“Sretni završetci“ u “Bad Santi 2“ podrazumijevaju “happy end“ iz tajlandske masaže, a humor uključuje i ulijevanje dva jaja na oko, ne kokošja, nego ljudska. Izgleda da se “Zločesti Djed Mraz“ više ugledao na “Zločestog djedicu“ i “Djedicu puštenog s lanca“ nego na prvi film.