StoryEditor

ZLA KOB Osam milimetara horora

Piše PSD.
5. prosinca 2012. - 22:02
Film: SINISTER; horor; SAD, 2012.
Režija: Scott Derrickson
Uloge: Ethan Hawke, Juliet Rylance
Distribucija: 2i Film
Ocjena: *** ½

Video s reakcijama gledatelja u kinu producenti horora “Paranormal Activity“ (2009.) pustili su u medije i postigli željeni učinak. Kako je auditorij bio vidno uzburkan pokretnim slikama na velikom ekranu, ljubitelji žanra smjesta su htjeli vidjeti što je tu toliko strašno i napravili nesnosnu gužvu pred blagajnama “Paranormalnog“. Producenti odgovorni za navedeni blockbuster nisu posegnuli za takvim marketingom na primjeru njihovog novog niskobudžetnog projekta “Zla kob“, ali javnost su opskrbili s tri zvučne riječi - “najstrašniji film godine“. Ostalo su napravili usmena predaja i mediji.

Magazin FHM proveo je, recimo, test na petero hrabrih čitatelja, što je odjeknulo svijetom. FHM je spojio čitatelje na monitor otkucaja srca i pustio im “Sinister“. Pokazalo se da je petorka bila u pravom stanju trepeta nekih 41 posto trajanja “Zle kobi“, a otkucaji srca mjerili su se od 192 do 237 bpm-a. Primjera radi, za vrijeme trčanja prosječno srce lupa 190-200 bpm-a, tijekom seksa, pak, oko 117.
Na premijernoj projekciji “Sinistera“ u dvorani 2 splitskog “Cinestara“ publika nije bila podvrgnuta sličnom testu, no dojam je da su srca bubnjala kao luda u pojedinim scenama. “Zla kob“, valja pripomenuti, uglavnom opravdava dobar glas koji ga prati. Nekoliko je razloga za to: realistični “snuff“ filmovi unutar filma, uznemirujuća glazbena podloga, jezivi Mr. Boogie (gospodin Sablast) bijelo-sivog lica...

Stara “snuffovska“ snimka zarezat će film redatelja Scotta Derricksona: netko okrutno vješa četveročlanu obitelj na stablu u dvorištu ispred kuće. U idućoj sceni, pisac kriminalističkih romana Ellison Oswalt (Ethan Hawke) doselit će se u tu kuću sa suprugom Tracy (Juliet Rylance) i dvoje djece, Ashley (Clare Foley) i Trevorom (Michael Hall D'Addario). “Radnja nove priče koju pišem je ovdje“, reći će Oswalt, otkrivši ženi samo da su se ubojstva dogodila u istom gradu. Očajan da isproducira novi bestseler, poput nastupnog romana “Kentucky Blood“, jer “treba samo još jedan hit“, Ellison je u vječitoj potrazi za morbidnom inspiracijom iz istinitih zločina.
“Loše stvari se događaju dobrim ljudima i oni zaslužuju da se njihova priča čuje“, opravdava on svoje postupke. Međutim, ovaj put je nadmašio samoga sebe i uselio se, dakle, u kuću žrtava umorstva kako bi pisao o njima i istražio slučaj koji za posljedicu, osim obješene obitelji, ima i njezinu misteriozno nestalu kćerku Stephanie. Zaslijepljen željom za stvaranjem “najbolje knjige koju je itko ikad čitao“, Ellison – klasika - ignorira naputke lokalnog šerifa (Fred Dalton Thompson) da utovari kutije, napusti grad i ne osvrće se iza sebe, štoviše dovest će i sebe i ostale u opasnost kako bi zadržao spisateljsku slavu.

Osjećaj ugroze Oswaltovih počinje rasti nakon što Ellison na tavanu pronađe kutiju s projektorom i kućnim filmovima snimljenim na “superosmici“. Kad se filmovi zavrte u projektoru, jasno je da se ne radi o “šaljivom kućnom videu“, iako nevini, zapravo ironični naslovi vrpci sugeriraju takvo što uz dozu obiteljske idile (“Hanging Out“, “Pool Party“, “Barbecue“...). Ono što se publici i Ellisonu vrti pred očima jest grozomorna noćna mora u kojoj netko ubija različite obitelji, utapa ih, spaljuje itd. Jedan od filmića je onaj s početka filma – vješanje. Tko ga je snimio? I gdje je Stephanie, opsjednuto se pita Ellison, pretpostavljajući kao i gledatelj da se radi o serijskom ubojici, no što više kopa po filmovima i otkrije simbol na poprištima zločina, ispostavit će se da smaknuća imaju veze s nadnaravnim, nečim “čudnim i neobjašnjivim“.
Družeći se s viskijem, Ellison će rastrojen, bijel kao duh, bijesno mahati palicom po “paranormalnim“ sjenama kad čuje glasno udaranje i korake na tavanu. Osim mračne prošlosti kuće, siluete simboliziraju njega samoga – sjenu nekadašnjeg uspješnog pisca. Efektnost “Sinistera“ leži u karaktrerizaciji lika i režiji koja nije svedena samo na “bu“ scene i strašenje zvučnim efektima. U filmovima u filmu Scott Derrickson ponire u tamna mjesta i inzistira na stvarnosnoj autentičnosti “pronađenih vrpci“, kombinirajući “snuff“ motive i elemente trendovskog “found footage“ horora s kojima se poigrava. Naime, u “found footage“ filmovima obični ljudi s kamerom dokumentiraju iskustvo terora, postavljajući gledatelje u prvo lice jednine u posthumnoj snimci koja predstavlja njihovu ostavštinu. Derrickson mijenja perspektivu publike.

Umorstva su snimljena iz vidika ubojice, nekog tko ih ovjekovječuje na kameri. Reći ćete da smo već vidjeli horor snimljen većim ili manjih dijelom iz (maskiranog) očišta ubojice (“Peeping Tom“, “Halloween“) i biti u pravu. No, za “Noć vještica“ se znalo da je to “just a movie“, a Derrickson uspijeva izbrisati granicu između lika i gledatelja, filma i (inscenirane/dramatizirane) stvarnosti u “snuffovskim“ scenama koje su u prvoj polovini kontrastirane klasičnom vizualnom prosedeu “Zle kobi“.



Ellisonovo simultano gađenje i fascinacija s celuloidom, uz pomoć kojeg bi možda mogao riješiti zločin poput Toma Wellesa (Nicolas Cage) u “8 milimetara“ (1999.) Joela Schumachera, lako je shvatljiva u voajerskoj “meta“ ravni i prelazi na gledatelja dočim junak na ekranu zavrti “zavodljivi“, sugestivno rekreirani “snuff“ film zrnate slike i ispucanih rubova kadra praćen prepoznatljivim zvukom vrpce i brujanja projektora.

Zato se Derrickson pobrinuo da krupni plan krvoprolića iz jednog od filmova bude reflektiran u Ellisonovim naočalama definirajući “smisao“ horora. Protagonist se meškolji u stolici i na trenutak sklapa kapke, potresen i izbezumljen onim što vidi. No, ubrzo otvara oči i ipak nastavlja gledati. Publika također. S očima širom otvorenim ispratit će i šokantne završetke/produžene verzije “snuff“ filmića.

Redatelj odan žanru

Scenarist i redatelj Scott Derrickson kalio se na “direktno-na-video“ nastavcima horora “Urbane legende“ i “Gospodar pakla“. Proslavio se s “Egzorcizmom Emily Rose“ (2005.), nakon čega se okušao u žanru znanstvene fantastike s megabudžetiranom obradom klasika “Dan kad se Zemlja zaustavila“ (2008.) s Keanuom Reevesom. Derricksonu producenti daju odriješene ruke jer je isplativ redatelj. Primjerice, “Zla kob“ je na uloženih tri milijuna dolara zasad zaradila gotovo 50 u američkim kinima, a u svjetskima se tek počinje prikazivati. Naredni filmovi koje je Derrickson nanišanio bit će u sličnom hororskom tonu – “Two Eyes Staring“ s Charlize Theron, “The Breathing Method“ prema priči Stephena Kinga i “Beware The Night“ s Ericom Banom. No, postoji šansa da opet promijeni fah i snimi novu verziju priče o Davidu i Golijatu.

Hawke voli De Niro ugriz

“Zla kob“ predstavlja prvi izlet Ethana Hawkea u žanr strave i užasa. Još otkako je kao klinac s veteranom žanra Joeom Danteom snimao obiteljsku SF pustolovinu “Istraživači“ (1985.), Hawke je želio snimiti jedan horor i evo napokon mu se želja ispunila. Upitan koje su mu se hororske scene filmova najviše urezale u pamćenje, Hawke je na prvo mjesto stavio okretanje glave male Linde Blair iz “Istjerivača đavola“, a njegov top-pet popunjavaju “Carrie“ i “Ralje“ (“filmovi u cjelini“), scena u kojoj mali “tuđinac“ izlijeće iz stomaka Johna Hurta u “Alienu“, odnosno trenutak iz “Rta straha“ kad manijakalni Robert De Niro odgrize obraz nekoj nesretnici.
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. srpanj 2022 16:54