Film: ŽIVI I MRTVI; ratna drama; Hrvatska, 2007.
Režija: Kristijan Milić
Uloge: Filip Šovagović, Enes Vejzović
Distribucija: Discovery
Ocjena:  ****

Nakon odjavne špice svakoga filma nastalog u Hollywoodu daju se pročitati riječi “key grip”. Međutim, malo tko zna njihovo pravo značenje. “Key grip” je zapravo sinonim za scenske radnike koji rade na farovima, postavljaju šine za kameru i općenito su odgovorni za opremu na filmskome setu. Kristijan Milić je i sam nekoć radio kao “key grip”. Usput je naučio dosta toga o filmu. I procesu stvaranja istog kojeg je dotad proučavao vraćanjem pojedinih kadrova na videorekorderu, a potom studirajući na ADU.

S takvim iskustvom nije čudno što je on pokazao punokrvni film(ofil)ski nerv u omnibusu “24 sata”. I posebice na setu “Živih i mrtvih”, ekranizacije romana Josipa Mlakića, gdje je doveden kao “najamnik”, ali pokazalo se da tamo nije zalutao. Pripovjedno skršena priča na dva perioda balkanske povijesti - Drugi svjetski i Domovinski rat - koja usporedno prati ustaško-domobransku patrolu 1943. i gardiste HVO-a 1993., “vodove smrti” u p(r)ovlačenju po istim šumama i gorama, sugerira miješanje žanrova. I doista, Milić otvoreno očijuka s ratnom akcijom i nadnaravnom stravom.

Ugođajem nasilja i izostanku klasičnih pozitivaca, pa i moraliziranja, “Živi i mrtvi” zovu na “Južnjačku utjehu” kojoj se redatelj naklonio do poda u sceni prosipanja mozga s kapljicama krvi što lete u usporenom pokretu, referentnoj pogibiji prvoga američkog vojnika u filmu Waltera Hilla. Hororski je Milić nedovoljno izražajan u formi - možda i zbog manjka budžeta iskorištena na modernističku vizualizaciju za (ne samo) hrvatske pojmove izvrsnih akcijskih prizora - ali ne i u sadržaju. Kada se u kulminativnu finalu “Živih i mrtvih” utvare mrtvih vojnika (ustaša, partizana, muslimana), podjednako stradalih u usudu besmislenog međunacionalnog trvenja, okupe oko logorske vatre, poruka pjesnika je jasna. U neminovnoj smrti svi postaju isti. Neovisno o tome kako su se borili dok su bili - živi.