Isprve Danny Boyle može sloviti kao neobičan izbor za režiju glazbene "feel good" romantične komedije "Yesterday", usmjerene na ostavštinu Beatlesa. No, Boyleovi filmovi bili su snažno poduprti glazbom, posebice "Trainspotting" s himničkom "Born Slippy" i "Perfect Day".

Osmerostruki oskarovac "Milijunaš s ulice" je definicija "feel good" filma za "feel bad" vremena. I kad površinski djeluju premračnima, Boyleovi filmovi su ustvari teška pozitiva jer njegovi likovi "biraju život" ("choose life") i kad im je smrt naizgled sigurna ("127 sati"), bilo da se odlučuju izbaviti iz pakla droge ("Trainspotting"), preživjeti zombi apokalipsu ("28 dana kasnije") ili oživjeti umiruće Sunce ("Sunshine").

Od A-Ha i "Sun Always Shine On TV" ("Slumdog Millionaire") do "Here Comes The Sun" Beatlesa ("Yesterday"), ovaj redatelj prolazi prirodan put. Scenarist filma "Yesterday" Richard Curtis je, s druge strane, sinonim za ljubav i romansu.

Za Curtisa je "Yesterday" logična progresija kao autora više-manje sjajnih romantičnih komedija "Četiri vjenčanja i sprovod", "Ja u ljubav vjerujem", "Zapravo ljubav" i "Pravi trenutak". Potonji film, izvorno naslovljen "About Time", nije na najvišoj razini prethodnika, ali pokazao je da Curtis može posegnuti za tzv. visokim konceptom i magičnim realizmom.

Koncept filma "Yesterday" ne može biti viši i magično realističniji, što je dobrodošao zaokret od recentnih glazbenih hitova poput "Zvijezda je rođena", "Bohemian Rhapsody" i "Rocketman". Srodniji filmovima poput "Pjesme koja ljubav znači" i "Raspjevane ulice", "Yesterday", dakle, nije biografija Beatlesa.

Curtis je osmislio priču o raspjevanom trgovcu-skladištaru Jacku Maliku (Himesh Patel) i njegovim pokušajima da uspije kao glazbenik uz pomoć najbolje prijateljice, najveće obožavateljice i menadžerice Ellie (Lily James) svirajući na ulicama i u pubovima "bilo koju pjesmu s ljetom u naslovu".

"Nismo u priči sa sretnim krajem, trebalo bi se dogoditi čudo, neću biti zvijezda", razuvjeren je Jack. Na kraju se čudo doista događa jer "svijet je pun čuda" (Ellie"). On postaje "Shakespeare pop glazbe" i megazvijezda koncetnih dvorana i stadiona izvodeći pjesme Beatlesa nakon što ih je svijet - zaboravio.

U zapletu, koji rubno graniči sa "Zonom sumraka", jedne večeri će na cijelom planetu nestati struje na 12 sekundi i bus će izletjeti iz mraka i udariti Jacka na biciklu, a kad se on oporavi, shvaća kako je svijet nakon "blackouta" posljedično zaboravio na Beatlese, odnosno da ih se samo on sjeća. Beatlesi su nekim čudom iščezli iz povijesti, nema ih ni u njegovoj kolekciji ploča.

Google na ključnu riječ izbacuje bube i kukce. Na spomen Beatlesa njegovi prijatelji misle da se radi o nepoznatom, opskurnom pop bendu. A kad im otpjeva "Yesterday", oni je doista ne poznaju jer "nije Coldplay i 'Fix You'", premda uviđaju da je "malo cendrava, ali dobra" (Nick, Harry Michell), štoviše "jedna od najljepših pjesama koje sam ikad čula" (Carol, Sophia Di Martino).

Košmarna situacija za ljubitelje glazbe i popkulture obojana je rom-com bojama nostalgične duge u Boyleovu i Curtisovu filmu, ali i prošarana tamnijim nijansama u vezi glazbenog i "celebrity" biznisa, pa i uopće ravnodušna svijeta danas.

Podcrtavaju to povremeno veoma oštri satirički žalci, oštriji od toga da nema ni Oasisa bez Beatlesa i da je "Hey Jude" prekrštena u "Hey Dude" na prijedlog Eda Sheerana (glumi samoga sebe). Sve to čini da je "Yesterday" više od nostalgičnog "juke box" filma i sjete za Beatlesima (divna scena s "Lennonom").

Recimo, Jack ne uspijeva "premijerno" odsvirati "Let It Be" da ga ne prekine zvonjava mobitela itd. "To je kao da gledate Da Vincija kako vam slika Mona Lisu", čudi se Jack, ali prisutni, njegova obitelj i njihov prijatelj, kao da ne mare, tj. više im je stalo do pive i mobitela.

Korporative žaoke najpreciznije pogađaju metu. Tako, na korporativnom sastanku glazbene kuće ističe se da "Bijeli album" ima "problem s raznolikošću" (boja nije politički korektna), a "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band", pak, "predug naslov".

Lako je zamisliti slične sastanke i unutar hollywoodskih studija, jednako kao što je predočiva i ideja da je svijet zaboravio na nekog filmaša kalibra Beatlesa. Stoga još više treba respektirati ovaj film koji strši na kinorepertoaru između blockbusterskih spektakala krcatih efektima. 

"Yesterday" se pita gdje bismo mi bili i kakav bi bio svijet bez dobre glazbe i filmova koji ga oblikuju (puno, puno gori) te podsjeća na njihovu važnost i poručuje da se umjetnost ponekad treba vratiti na ishodište, krenuti ispočetka, s ulice ako treba. Ovdje, konkretno, autorskim, nepreproduciranim pjesmama i ljudskijim filmovima.

Curtisov koncept ima "rupa" ako ćemo cjepidlačiti: kako to da ostala glazba postoji i da nije nestao Sheeran koji se također nadahnuo Beatlesima, ne kao Oasis, ali ipak...? Kakve veze s Beatlesima imaju također nestali Coca-cola, cigarete i Harry Potter?

Rupe se, srećom, mogu detektirati tek naknadno jer "Yesterday" ima snagu da trenutačno ponese kao hit Beatlesa, a i Curtis i Boyle u tim trenucima spretno i neprimjetno prebacuju film na teren magične romantične "feel good" komedije, najbolje takve u posljednje vrijeme uz ili iza "Zavedi me ako možeš".

Romantično-glazbena magija "Yesterdaya" doživljava vrhunac u finalu s jednim od najljepših momenata godine: u istom kadru je objedinjen Jack na pozornici Wembleyja i Ellie u zapozorju, projicirana na videozidu, u krupnom planu. Kadar za jučer, danas i sutra.