“Tajnica? U mojoj domovini se to zove ropstvo.“ – “Wonder Woman“ (2017.)
Ikoničke (super)junačke scene mogu se posljednjih kinosezona nabrojati na prste jedne ruke. Dvije kod najvećeg optimista među filmofilima. Malokada je, međutim, neka u svježem sjećanju djelovala tako čudesno moćno i navijački inspirativno kao scena izlaska amazonske ratnice Wonder Woman iz rovova Prvog svjetskog rata na prvu crtu bojišta “ničije zemlje“. “Imamo zadatak, ne možemo spasiti svakoga u ovom ratu. To nije ono zbog čega smo ovdje“, britanski obavještajac Steve Trevor (razigrani Chris Pine) pokušava odvratiti Dianu Prince (magnetična Gal Gadot) od direktnog uplitanja u sukob i usmjeriti na potragu za novom vrstom plina u rukama njemačkog oficira Ludendorffa (Danny Huston) i doktorice Otrov (Elena Anaya).
“U pravu si, ali to je ono što ću JA učiniti“, odlučno će Diana ignorirajući Steveove naputke. U tom momentu Diana dragovoljno i nepovratno prihvaća ulogu superžene, majke, božice kao svoje bogomdano spasiteljsko poslanje u filmu i izvan njega. Skida ukosnicu i ogrtač sa sebe, raspušta kosu i odoru koja je prikrivala njezino pravo “ja“, te u punoj borbenoj opremi kreće prema ljestvama što vode na frontu. Režiserka Patty Jenkins (“Čudovište“) snima Dianu/Wonder Woman kako se penje korak po korak u punoj superjunačkoj slavi, na visokim petama, sa crvenim čizmama do koljena, željeznim štitom na leđima i lasom za pojasom, decentno, no ponosno otkrivajući seksi bedra ispod kratke plave oprave.
Gore, na fronti, Wonder Woman privlači svu vatru i granatiranje Švaba na sebe. Pronalaze je meci i plotuni minobacača, ali ona ih boksa i odbija metalnim narukvicama i štitom, trčeći prema mitraljeskom gnijezdu koje će razbucati i pohitati do obližnjeg sela pod opsadom da spasi žene i djecu. Svaki njezin korak, najprije na ljestvama zatim i na bojnom polju, sve je teži na skali epičnosti i u konačnici odvodi Wonder Woman ravno prema superherojskom vrhu, ali i više od toga - sedmom nebu sedme umjetnosti.
Opisana scena je “ona“ zbog koje volimo filmove. Scena od koje vas prolaze trnci. Trenutak kad vam dođe da se dignete iz kinofotelje i zapljeskate herojstvu na velikom ekranu kao što ste, recimo, nekoć aplaudirali Supermanu u filmu čiju klasičnost “Wonder Woman“ naveliko baštini. To što u ovom slučaju herojstvo pripada jednoj (super)heroini samo podcrtava važnost lika Wonder Woman i njezina djela. Svijet modernih superjunačkih blockbustera mogao bi se dijeliti na razdoblje prije i poslije “Wonder Woman“, majke budućih filmova o superheroinama, kao što se dijeli na period ispred i iza “Supermana“ (1978.), “Batmana“ (1989.), “Spider-Mana“ (2002.) i “Viteza tame“ (2008.).
DC-jeva “Wonder Woman“ je prvi kvalitativno i kvantitativno u potpunosti uspjeli samostalni spektakl s nekom superheroinom nakon podbačaja “Žene mačke“ i “Elektre“ (2004., 2005.), usto prvi u režiji jedne žene. U konkurentskom Marvelu vjerojatno piju pune šake normabelova što nisu amenovali “solo“ film o Crnoj udovici sa Scarlett Johansson, članici ansambla Osvetnika, ali i zato što je DC napokon (“Batman protiv Supermana“, “Odred otpisanih“) pogodio mjeru između ozbiljnog i zabavnog blockbustera, s bogovima rata čija je povijest nasilja oslikana sjajnim sjedinjenjem superjunačkih strip-crtača i umjetničke slike talijanskih baroknih slikara, odnosno boginjom zaljubljenom u obična čovjeka s kojim će ostvariti ljupku romansu materijalne kemije iz priručnika klasičnih hollywoodskih romantičnih komedija.
Bez ikakve sumnje, Wonder Woman može gledati ravno u oči isturenim Marvelovim superjunacima i oni njoj. Samo, teško njima ako im pogled s očiju padne na njezine noge. “Mislim da niste nikad upoznali ženu poput mene“, srezala bi ih ona kao Čovjeka-šišmiša u “Batman v Superman“ i pokazala zašto je zovu “bogoubojicom“, što će i postati u finalu tipičnom za suvremene superherojske zatirače, dakle bližem novom, nego starom “Supermanu“, ali s jednom nepatvoreno emotivnom scenom da otkupi gotovo sve uništavačke grijehe.
Lik Diane Prince/Wonder Woman, stvoren davne 1941., ovdje je daleko od Disneyjeve princeze ili nekakve “pin-up“ djevojke čije će fotografije vojnici kačiti na zidove. Jenkins se subverzivno igra s dominacijom superheroine u filmu “PG-13“ predikata (vezivanja lasom) i izokreće ulogu spolova u blockbusterski orijentiranim naslovima (“Ja sam čovjek koji može!“). Steve je Lois Lane njezinu Supermanu, približna muška inačica dame u nevolji, lik kojeg će Diana u više navrata spasiti i koji će se pred njom naći gol golcat, umjesto obratno.
A ako bedra superžene jesu jedra filma, Jenkins i Gadot razvijaju “Wonder Woman“ isključivo kao feministički renesansnu himnu ženskog opunomoćenja, nikako pozerskog seksepila, jer superheroina će vojevati i rovovsku bitku protiv seksizma i spolne diskriminacije. Muškarce u filmu Wonder Woman uzbuđuje, no od njezine se nadljudske, božanske snage njihova muškost osjeća ugroženo jednom kad Gal Gadot u superzvjezdanoj ulozi prestane (dobro) izigravati ženskog Clarka Kenta kako bi se prilagodila muškom svijetu smrtnika, tj. počne raditi ono za što je rođena i službeno postane Čudesna žena. “Wonder Woman“ je profeministički film u dvostrukom smislu. Girl/Gal power.
Priča za Batmana
Za razliku od Marvela DC nije nakrcao “Wonder Woman“ silnim referencijama na prošle ili buduće superjunačke filmove. Kamion s logom “Wayne Enterprisesa“ dovozi se na početak filma s porukom Brucea Waynea/Batmana upućenom Diani “možda mi jednog dana ispričaš priču“, ali to je sve što se tiče Čovjeka-šišmiša koji se fizički ne pojavljuje ni u jednom kadru. Kad Wonder Woman počne pričati svoju priču, ona je isključivo njezina, neovisna o pojavljivanju Batmana, Supermana i kolega iz nadolazeće “Lige pravednika“.