WHITE LIES Ritual

Nakonuspjeha prvijenca To Lose My Life londonski trio očekivano je zajahaoistog konja pa drugi album donosi tek nevelike stilsko-kozmetičkepreinake. U prvom redu u vokalu koji se “odlijepio” od izravnognaslanjanja na Iana Curtisa i Joy Division, mada se to – uzgred rečeno –ne bi reklo zbog pjesama poput Come Down ili Strangers i bas figuraPetera Hooka koje su i dalje svojevrsna konstanta White Lies – tenaglašenijim posezanjem za zvukovnicom i manirom “dramatskog rocka”.

Podsjetiti ću, riječ je o terminu koji je u ranim osamdesetima skovan zanastupne albume U2, novovalnu pompoznu psihodeliju Echo & TheBunnymen i neke projekte Juliana Copea. Na njih, naime, podsjećajuskladbe poput...