StoryEditor

VRTOGLAVICA Rekvijem za snove

Piše PSD.
15. kolovoza 2012. - 00:02
Film: VERTIGO; triler; SAD, 1958.
Režija: Alfred Hitchcock
Uloge: James Stewart, Kim Novak
Ocjena: *****

“Je li te trenirao, vježbao? Je li ti govorio što da radiš i govoriš?“ – Scottie Ferguson, “Vrtoglavica“ (1958.)


Skorašnja anketa kritike i struke u magazinu "Sight&Sound", po kojoj je Hitchcockova "Vrtoglavica" (1958.) detronizirala Wellesova "Građanina Kanea" (1941.) s čelne pozicije najboljih filmova svih vremena nakon njegove neprikosnovene 50-godišnje vladavine, naišla je na "pro et contra" reakcije. Jedni kažu da je promjena prijeko potrebno osvježenje. Nije dobro za sedmu umjetnost da isti film predugo dominira na samome vrhu. Drugi su, pak, iznenađeni što je na prvome mjestu žanrovski rad, film koji mnogima nije najbolji ni u Hitchovu "magnum opusu". Neki bi, naime, iznad njega postavili jedan od sljedećih klasika, "Psiho" (1960.), "Sjever-sjeverozapad" (1959.), "Ozloglašenu" (1946.) ili "Prozor u dvorište" (1954.) koji, realno, sa svojim postmodernističkim "metajezikom" ("movie-within-a-movie"), zamagljenom granicom između voajerizma Jamesa Stewarta i samog čina gledanja/režiranja filma s prekrasnom Grace Kelly u krupnom planu, zaslužuje vrh liste kao visoko postavljeni spomenik pokretnim slikama.

Ipak, "The Huffington Post" smatra da pobjeda "Vertiga" nije neočekivana. Vjerojatno je došlo do zasićenja, s obzirom na to da svako odveć hvaljeno umjetničko djelo, film, pjesma ili nešto treće, u nekom trenutku izazove zazor i dileme u stilu "je li doista i najbolje u povijesti". Povrh toga, Hitchcockova žanrovska vježba o snovima i opsesivnoj ljubavi, mahnitim košmarima i zamijenjenim identitetima, sa snažnim glavnim ženskim likom u tumačenju Kim Novak i fokusom na muškoj opsesiji ženskim umom i tijelom, bliža je današnjoj kulturnoj klimi u odnosu na "muškocentrični" svijet "Građanina Kanea". Snovi i opsesivna ljubav? Mahniti košmari i zamijenjeni identiteti? Muška opsesija ženskim umom i tijelom?
"Vrtoglavica" je jedan od najpodatnijih filmova za mnogoznačne analize i iščitavanja na svako novo gledanje, zbog čega joj se iznova vraćaju kritika i struka. Vraćamo sjećanje na sjajni trenutak iz futurističkog trilera "12 majmuna" (1995.) u režiji Terryja Gilliama. Putnik kroz vrijeme James Cole (Bruce Willis) i psihijatrica Kathryn Railly (Madeleine Stowe) nalaze se u pustoj kinodvorani koja pušta Hitchcockov maraton i gledaju - "Vertigo". Na ekranu se vrti scena u kojoj John "Scottie" Ferguson (James Stewart) i Madeleine Elster (Kim Novak) dolaze u park sekvoja. Madeleine prstom pokazuje godove na jednom posječenom stablu i povezuje ih sa značajnim događajima iz američke povijesti, a potom pronalazi godinu u kojoj je rođena i upire u fiktivnu točku izvan panja kao vrijeme njezine smrti. "Za tebe je to bio tek trenutak, nisi ni opazio", značajno veli Madeleine kojoj Hitchcock nije tek tako nadjenuo baš to ime.

Za Jamesa Colea ta je scena imala funkciju "proustovskog" kolačića "madeleine". "Taj sam film gledao na TV-u u djetinjstvu, već sam ga vidio, međutim ovaj dio ne prepoznajem", govori Cole, čudeći se što isti film djeluje drukčije na njega kada ga gleda nakon dugo vremena. "Film se ne mijenja, ali svaki put kad ga vidiš je drukčiji jer si ti drukčiji i vidiš drukčije stvari u njemu", poantira Cole. Citat je na mjestu, no redatelj tu ne staje. Kathryn će se transformirati u plavušu poput Judy Barton (Kim Novak), a James će je vidjeti kako izranja iz crvene svjetlosti, kao što je protagonistkinja Hitchova filma iznikla iz zelene. Izvanredni "Twelve Monkeys" naslanja se na teme/motive "Vertiga" i također bavi traganjem za "izgubljenim vremenom", James i Kathryn Scottie tragični su ljubavnici kao Scottie i Madeleine/Judy, zapeli u ispremiješanom temporalnom kaosu na relaciji jučerašnjica-današnjica-sutrašnjica, a njegov se junak, "mentalni eskapist", nalazi u permanentnom stanju polusna, dvoji je li mu se pred očima odmotava snolika samoobmana ili java nalik noćnoj mori, pa se, nakon što zaspi tijekom snene scene "Vrtoglavice", budi uz košmarni prizor - "Ptica" (1963.).

Mentalna konstrukcija (košmara) načinje Hitchov klasik. U eksperimentalnoj, "kolažnoj" uvodnoj špici kultnog Saula Bassa vidimo glavu nepoznate žene čije se oči miču lijevo-desno. Upadamo joj u oči u kojima bujaju vrtoglave spirale i tome slično. Špica je uznemirujuća, psihodelična. Nakon što špica izblijedi, bačeni smo u akcijsku scenu potjere po krovovima San Francisca. Policijski detektiv Scottie i njegov uniformirani partner jure za bjeguncem.

Potjera kulminira tragedijom: Scottie klizne i u posljednji se trenutak vrhovima prstiju uhvati za krovni žlijeb.U pokušaju da pomogne Scottieju, njegov partner pruža ruku, ali gubi ravnotežu i s visoke zgrade pada u ambis. Kad se osvrne na partnerovo beživotno tijelo na pločniku, Scottieja spopada vrtoglavica koju Hitch briljantno dočarava stvarajući dezorijentiranu dubinu polja unutar kadra kasnije često oponašanim simultanim zumiranjem i povlačenjem kamere unatrag (tzv. transtrav), što se doista dade protumačiti i kao analogija za seks.

Kako li se Scottie izvukao iz nezavidne situacije, nikad nije zapravo objašnjeno. Moguće da se, u biti, nije ni uspio spasiti, već da mu se čitav "film" o njegovoj nesretnoj, perverznoj i morbidnoj ljubavi prema ženi koja ne postoji zavrtio pred očima prije smrti. Još i više, "Vertigo" se može promotriti i kao "san unutar sna" ("Početak"/"Inception" Christophera Nolana, 2010.), s psihički i fizički paraliziranim junakom koji čitavo vrijeme visi na rubu iznad emotivnog i psihološkog bezdana.

Svi smo imali snove u kojima se zbivanja kreću naprijed bez eksplanacije, nakon čega se probudimo i malo toga ima smisla. Prilikom zaposlenja umirovljenog detektiva Scottieja, njegov stari prijatelj Gavin Elster (Tom Elmore) priznat će kako zadatak "zvuči idiotski". Dakle, na prvoj razini sna Scottie mora slijediti Elsterovu "utvarnu" ženu Madeleine, "djevojku tako slatkog lica", jer se boji da bi joj netko mrtav mogao nauditi i zavladati njezinim bićem, konkretno Madeleineina pretkinja koja se ubila u 19. stoljeću, dok je ova njome postala navodno toliko opsjednuta da bi je ta fiksna ideja mogla odvesti u grob. Madeleine, zanimljivo, Scottieju pripovijeda vlastiti san u kojem kao da hoda dugim hodnikom nekoć obloženom zrcalima i kad stigne do kraja nema ničega osim tame, a kad uđe u nju zna - umrijet će.
Scottie se, na drugoj razini sna, zaljubljuje u Madeleine koja pada/skače u smrt sa zvonika katoličke misije; on je ne uspijeva spasiti poradi akrofobije (strah od visina). I, konačno, na trećoj i najdubljoj razini sna, ožalošćeni Scottie lutajući San Franciscom sreće Judy, brinetu koja ga podsjeća na ženu koju je volio, nesvjestan da je posrijedi ista osoba u izvrsnoj dvostrukoj ulozi Novakice. Judy je bila "oruđe", žrtva plana Gavina Elstera koji je naumio umoriti svoju ženu i u cilju zataškavanja prosuo poluizmišljenu priču o pretkinji kao dokaz da se Madeleine pokušala ubiti, znajući da se Scottie ne može uspeti strmim stubama, niti penjati visoko, i da se nikad neće popeti na mjesto zločina - zvonik.

Nju je Elster izabrao da glumi Madeleine i bude njezina vjerna "kopija" jer joj je sličila, uredio ju je, odjenuo poput nje itd. To što se Judy/Madeleine usput zaljubila u Scottieja nije bio dio plana. U scenama kada - reflektirajući grčki mit o Orfeju i Euridiki - Scottie od Judy nasilu pokušava stvoriti inkarnaciju žene za kojom čezne, izgubljene Madeleine, odijeva je u stroge sive kostime, zahtijeva da joj kosa bude pričvršćena otraga i obojena na kvintesencijalnu "femme fatale" sliku i priliku ledene hičkokovske plavuše ("Gospodin zna što hoće..."), James Stewart funkcionira kao alter ego redatelja koji je zastrašivao i kontrolirao glumice na setu, pretvarajući ih u fetišističku projekciju svojih vlažnih snova i (auto)destruktivnih opsesija.


Kad se Judy napokon ukaže kao "prava" Madeleine i krene prema Scottieju okupana snolikom zelenom svjetlošću neona, scena završava legendarnim "okretnim" poljupcem u krupnjaku: on je grabi, grli i ljubi, kamera se vrti oko njih, a pozadina u sobi mijenja kako naviru njegova sjećanja na neprežaljenu ljubav, uz krešendo legendarnog Bernarda Hermanna. Doznavši kasnije da je bio prevaren, Scottie eksplodira bijesom. "Je li te trenirao, vježbao, je li ti govorio što da radiš i govoriš", urla ljubomoran što je netko drugi oblikovao ne samo njegovu ljubav nego i utjelovljenje sna snova. Preferirajući san od opipljive žene koja stoji ispred njega i nada se da će je opet zavoljeti zbog nje same, zaboraviti onu drugu i prošlost, Scottie gubi oboje. Tragična ljubavna priča "Vrtoglavice" ušuškana je u nestvarno ruho sna na tankoj granici snomorice zahvaljujući oniričkoj, "magličastoj" fotografiji Roberta Burksa i scenografiji začudno opustjelog San Francisca po kojem Scottie isključivo vozi - nizbrdo. Slijedeći "inceptionsku" logiku košmara, Scottiejev san se "urušava" i on (simbolički) tone u ponor, propadajući kroz portale prošlosti koju ne može zaboraviti.

'Oklopnjača Potemkin' ispala, 'Odiseja u svemiru' najmlađa

Anketa “Sight&Sounda” smatra se svetim pismom među sličnim filmskim listama. Glasalo je 846 (više nego ikad prije) filmskih kritičara i teoretičara, scenarista, redatelja i distributera iz cijeloga svijeta, birajući svoj “top-ten“. Istodobno su za drugu, listu redatelja, glasali filmaši poput Scorsesea, Tarantina, Allena i Coppole, a nitko se od njih nije našao na kritičarskoj listi deset najboljih. To što je “Vrtoglavica“ skinula “Građanina Kanea“ sa čela je moguće rezultat da se za mišljenje pita veći broj ljudi. “Sight&Sound” je znatno proširio anketu od prethodnog glasanja 2002., kad je “Citizen Kane” dobio 46 prvih mjesta, a “Vertigo” 41; sad je, pak, 191 prema 157 za Hitchov film. I distanca igra ulogu. “Građanin Kane” ušao je na listu 1962., a na onoj iz 1952. nije čak ni ušao u “top-ten“ (“Kradljivcu bicikla” bijahu no.1). “Vrtoglavica” je na listu koju danas predvodi ušla tek 24 godine nakon premijere, i to na sedmo mjesto, da bi se naknadno penjala ka vrhu. Inače, sedam od deset filmova ostali su na listi “Sight&Sounda“ iz 2002., samo u drugačijem redoslijedu. Prvi put na listi nema “Oklopnjače Potemkin” Sergeja Eisensteina, dok su Renoirova “Pravila igre” jedino djelo koje je od 1952. konstantno među deset najboljih. Na listi, zanimljivo nema Kurosawe, Bergmana, Chaplina, Hawksa i Godarda. A najmlađi naslov među prvih deset jest Kubrickova “Odiseja u svemiru” iz 1968., što je, smatraju oni kojima kinematografija nije umrla početkom sedamdesetih, pljuska svim divnim filmovima koji su nastali u međuvremenu.

Woody Allen i Quentin Tarantino preferiraju - Ozua

Naknadno objavljeni spisak favorita popularnih redatelja kao što su Woody Allen i Quentin Tarantino bacio je sumnju na rezultat ankete. Naime, u prvih deset filmova po njihovom izboru uopće nije navedena “Vrtoglavica“ - grupa od ukupno 358 redatelja za najbolji je izabrala Ozuovu “Priču iz Tokija“

(Ne)sretna zamjena za Veru Miles

Snimanje “Vrtoglavice“ bilo je intenzivno iskustvo za cijelu ekipu: udaranje prve klape konstantno se odgađalo, James Stewart i Kim Novak nisu se podnosili... Hitchcock je ulogu Madeleine/Judy namijenio Veri Miles, no glumica je postala trudna pa ju je zamijenila Novakica. Redatelj nije volio Kim jer nije bila "njegova" Madeleine i zato joj nije oprostio, a plavuša mu je dizala živce grintajući zbog sivog kostima. Navodno ju je Hitch zlostavljao na setu, naređivao joj nosi neudobne, uske kostime, pretvarajući se u muški lik iz filma. Kad je “Vertigo“ krahirao u kinima, promašaj je svalio na Stewarta koji je bio prestar za ulogu i više nikad nije s njim snimao, neovisno o prijašnjim uspjelim kolaboacijama.

Hitchcockova nesvjestica kao inspiracija

- “Vertigo“ je utemeljen na romanu “From Among The Death“ kojeg su posebno za Hitchcocka napisali Pierre Boileau i Thomas Narcejac nakon što su čuli da je redatelj pokušao kupiti prava za njihov prethodnik uradak “She Who Was No More“, pretvoren u film “Diabolique“ (1955.).

- Za scenarij su kreditirani Samuel A. Taylor i Alec Coppel, iako potonji nije napisao bniti jednu riječl za finalni “draft“. Taylor nije čitao ni Coppelov scenarij ni izvorni roman; isključivo je radio prema Hitchovu sinopsisu.

- Glasoviti “kontra-zoom“, inspiriran Hitchcockovom nesvjesticom na jednom domjenku, sjajno dočarava osjećaj vrtoglavice. Efekt je čak i impresivniji u sceni unutar zvonika kad izgleda kako se zidovi istovremeno približavaju i udaljavaju. Hitch je navodno htio uporabiti tu novinu još u “Rebecci“ (1940.), no tehnologija mu to nije dopustila.

- Kad Scottie prvi put bane na vrata Judy, ona ga upozorava kako “može glasno vrištati“. Kim Novak kao da je time najavila skorašnje stupanje na scenu prve “kraljice vriska“ Janet Leigh u “Psihu“.

- Hitchcockov klasik nadahnuo je mnoge da se maše kamere, među ostalim Scorsesea, De Palmu i Lyncha. Isto tako, utjecaj “Vrtoglavice“ evidentan je i u mnogim filmovima novijeg datuma koji su se bavili opsesijom, psihološkim ili fizičkim paralizama i tananoj prirodi romantične ili seksualne ljubavi, kao što su “Sirove strasti“ (1992.) Paula Verhoevena, “U posljednjoj fazi“ (1992.) Phila Joanua, “Apartman“ (1996.) s Monicom Bellucci i njegov remake “Wicker Park“ (2004.) Paula McGuigana...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. listopad 2022 01:54