Rez, uzviknuo je redatelj Alex Proyas nakon što je ispaljen hitac u smjeru Brandona Leeja pred kraj snimanja filma "The Crow" (1994.). Pokošen metkom, Brandon je pao na tlo kako se očekivalo: u toj sceni je njegov lik Eric Draven trebao biti napucan. Ali, Lee nije glumio. I nije se dizao.
Metak je bio pravi, a ne ćorak. Krv iz Dravenova abdomena je bila njegova, ne falša. Umro je 12 sati kasnije u bolnici, tog kobnog 31. ožujka 1993., u dobi od samo 28 godina. Redatelj je bio šokiran i razmatrao odustati od kompletiranja filma.
Srećom, Brandonova majka i zaručnica, s kojom se, da tragedija bude veća, trebao vjenčati dva tjedna nakon završetka snimanja, inzistirale su da se film završi u sjećanje na njega i njegov talent tako ostane zauvijek ovjekovječen.
Uposleni su prijelomni vizualni efekti studija Dream Quest Images ("Bezdan", "Potpuno sjećanje") i lice pokojna Leeja digitalno inputirali na tijelo kaskadera, što danas rade mnogi filmovi prilikom "pomlađivanja" glumaca ("Neobična priča o Benjaminu Buttonu", "Terminator Genisys"...).
Dovršeni film pušten je u kina 11. svibnja 1994. godine. Utješno, u prvom vikendu je osvojio sami vrh box-officea, postao hit i uvukao se u mnoga srca. Legenda je nadživjela film i nastavila živjeti do kraja smrti, ali neopisiva tuga je ostala i boli, iako nas Brandon u filmu tješi riječima "It can't rain all the time".
Zbog tragedije na setu "Vranu" je krajnje teško gledati. Teško je bilo onda u kinu "Karaman". Danas je još teže, 25 godina kasnije, kad promislite što je sve nesretni Lee u međuvremenu mogao postići kao borilačka akcijska zvijezda poput također neprežaljenog tate Brucea, pa i više - glumac.
Samo da je poživio, da njegovo srce nije prestalo kucati nakon prvih nekoliko filmskih otkucaja ("Obračun u Malom Tokiju", "Rafalna paljba"), prekinuto metkom. Prođu vas trnci svaki put kad netko u filmu zapuca u Dravena/Brandona, što se događa veoma često u obilatim akcijskim scenama, ili kad vidite junaka pored njegovog nadgrobnog spomenika.
Kao da je jedan kobni hitac od njih stotinu bio fatum kojemu je Lee hitao u susret. Kao da ga je uloga Dravena, junaka čija duša ne može počinuti, (po)slala u grob. Strip "The Crow", nadahnuće za film, bio je i sam rođen iz groba, tj. tragedije: James O'Barr ga je napisao nakon što mu je zaručnica stradala pod kotačima pijanog vozača.
A igrom sudbine i ironije Brandon u ulozi života (i, nažalost, smrti) utjelovljuje lik koji i sam stradava od metka, ali se uz pomoć vrane vraća iz mrtvih godinu dana kasnije da bi ispravio krivde i osvetio pogibelj zaručnice netom uoči vjenčanja, kao i vlastitu. Umjetnost imitira život i smrt. Život i smrt imitiraju umjetnost.
Godinu dana nakon Leejeve smrti "Vrana" je doletjela u kina i glumac je privremeno uskrsnuo. Zato je uputno vraćati se filmu "The Crow" kako bi Brandona vratili među žive, barem na sat i pol. Kao što je vrana Dravenova veza između svijeta živih i carstva mrtvih, tako je to za Leeja "Vrana", elegija i epitaf u jednome.
Film za koji je Brandon, njegovo srce i duša, dao život i kojeg je njegova smrt načinila besmrtnim, pa i njega samoga dok ga gledamo. Bi li, da Brandon nije stradao, "The Crow" postao kultni, utjecajni komad kinematografije devedesetih, od filma ("Sin City", "Vitez tame"), do glazbe (The Cure, Nine Inch Nails...) i popkulture (eksplozija alternativne scene, "darkeri" s olovkom za oči postali "kuleri", ne "frikovi")? Lako moguće.
Naime, vizionarski režiser Proyas je u svome debiju napravio jedan od najugođajnijih filmova uopće i dotad vizualno najimpresivniju transpoziciju stripa na film potpomognut sjajnom fotografijom Dariusza Wolskoga i scenografijom Alexa McDowella.
"Vrana" je bila stripovskija i od prvih dvaju Burtonovih "Batmana", postavši sinonim za filmsku estetiku gotike s nizom nezaboravnih kadrova mračne poezije (roker Draven razbija gitaru na krovu). U nadahnutoj Proyasovoj režiji "The Crow" je istovremeno oživljeni strip, fatalistički "noir", grunge videospot snažnih decibela i film koji prebacuje Batmana u svijet "Istrebljivača" ili možda obratno – "Blade Runnera" smješta u Gotham City.
Proyasove urbane panorame gotičke atmosfere su jedinstvene zahvaljujući kameri iz ptičje/vranine perspektive koja lebdi preko krovova vječitom kišom promočena grada. Mračnost "Vrane" usporediva je s "Istrebljivačem" i prvim "Terminatorom".
Ovo je kultni film od glave do pete, a metafilmska paralela između lika i glumca koji ga igra daje mu veću "težinu", kao i Leejeva glumački inspirativna i ekspresivna interpretacija fantazijsko-akcijskog Shakespearea (tragika) i Edgara Allana Poea (gotika).
Našminkan, obojena lica poput "pantomimičara iz pakla", Brandon sređuje ološ u akcijskim scenama dostojnima Johna Wooa i recitira pasaže iz knjiga kao da je na kazališnoj pozornici, s reminicencijama o osveti i – smrti, ne znajući da će smrt po njega doći.
Osjećaj tragedije je frapantan, prstom opipljiv u jednom od najbolnijih filmova svih vremena. Takoreći svaki prizor odiše metafizičkom tugom i melankolijom, pojačanom elegičnim orkestracijama skladatelja Graemea Revella. Tuga buja svakim kadrom prelijevajući se iz ekrana.
U nekim scenama se čini kao da je Proyas zaplakao dok se nalazio u montaži i suze prenio na film koje ne nestaju na kiši. Kiša pada veći dio filma, kao da neutješno plače za Leejem i oplakuje njegovu smrt. "Ne može uvijek kišiti"? Može...
Radio i na borilačkoj koreografiji
"The Crow" sadrži dva ponajbolja uklapanja neke pjesme u film/scenu, konkretno Cureove "The Burn" i "Dead Souls" Nine Inch Nailsa. Najdraži film Brandona Leeja, "Ratnici podzemlja", dobio je posvetu u sceni kad se Draven (o)sveti T-Birdu kojeg glumi David Patrick Kelly, nezaboravni Luther iz "Warriorsa". Nakon što ga pošalje autom niz mol u eksplodirajuću smrt, Draven podigne tri prsta na isti način kao Luther, samo mu nedostaju pive ("Warriors, come out to plaaaay").
Lee je radio i na borilačkoj koreografiji za film, ali "Vrana" je predstavljala podjednak akcijski i glumački izazov kojemu je on bio dorastao, iako se za Dravena izvorno razmatrao Christian Slater. Uistinu je zamislivo da je Lee postao velika zvijezda nakon filma i, možda, upravo on dobio glavnu ulogu u "Matrixu", a ne Keanu Reeves s kojim je 1994. najavio smjenu akcijskih heroja u smjeru nešto nježnijih, ne nužno prenabildanih akcijaša ("Brzina").
Karijera Alexa Proyasa krenula je, pak, uzlaznom putanjom: do kraja devedesetih snimio je "noirovski" sjajni "sci-fi" triler "Grad tame", a početkom novog milenija dobar akcijski SF blockbuster "Ja, robot". S posljednja dva filma nije naišao na dobar odjek, s time da "Proročanstva" vape za ponovnim gledanjem, dok bi "Bogovima Egipta" to teško pomoglo, prije još više odmoglo.
Ostavština filma se mjeri u bitno slabijim (kino/TV) nastavcima u kojima su Dravena uglavnom drveno glumili Vincent Perez, Edward Furlong i Mark Dacascos, ne uspijevajući biti ni sjena Leeju. Već se dugo godina planira nova verzija filma od koje je baš nedavno glumački definitivno odustao Jason Momoa.