Mjuzikl i akcijski triler ljube se i grle u “Vozaču“ kultnog redatelja Edgara Wrighta (“Noć glupavih mrtvaca“, “Eksplozivni murjaci“, “Scott Pilgrim protiv svijeta“). Pretpostavite da junak “Vožnje“ uleti u “La La Land“ i okvirno imate Wrightov film. Filmofili će se možda našaliti da je ovaj već uletio iz jednog filma u drugi budući da Ryan Gosling povezuje “Drive“ i “La La Land“, no moći će približno konceptualizirati kakav je “Baby Driver“. Koncept je doista neobičan – u mjuziklu se pjeva i pleše, u akcijskom trileru puca i jurca.
Prvi žanr pokreće glazba, drugi akcija. No, nisu to toliko nepovezani žanrovi kao što se doimaju na inicijalni pogled. I mjuzikl i akcijski triler udaraju tempo i kreću se u ritmu pjevanja, plesanja, pucanja i jurcanja. To su filmovi kinetike, pokreta, koreografije. A u “Vozaču“ je pokret sve. U uvodnoj sceni vozač za bijeg zvan Baby (Ansel Elgort; “Krive su zvijezde“), čeka u automobilu pljačkaše banke slušajući “Bellbottoms“ u izvedbi Jon Spencer Blues Explosiona. Kamera ne ulazi u banku s Buddyjem (Jon Hamm), Darling (Eiza Gonzalez) i Griffom (Jon Bernthal), već ostaje s mladićem dok se on malčice preuživljeno prepušta melodiji u slušalicama, tapka rukama o kontrolnu ploču auta i pali brisače da se gibaju u ritmu pjesme koji u stopu prati montaža.
Kasnije se u “Baby Driveru“ i rešetanje strojnicama odvija u ritmu mjuze (“Tequila“ The Champsa), a trzaji prstiju nastrijeljenog tipa montažno su sinkronizirani s hvatanjem frekvencije na radiju u autu. Wrightov film možda nije prvi akcijski (kvazi)mjuzikl u povijesti - redatelj je takoreći bio još bebač kad je Walter Hill snimio “Vatrene ulice“ i napose “Ratnike podzemlja“ kojima je odana počast uvrštavanjem remiksa pjesme “Nowhere To Run“ na soundtrack “Vozača“. No, Hillova (i bilo čija druga) akcija nije nikad bila ovako koreografirana po soundtracku i “vice versa“.
Nije ni neki lik iz tih filmova bio ovoliki glazbeni zanesenjak. Baby stalno sluša muziku, ima “različite iPade za različite dane i raspoloženja“ te svoju “ubojitu stvar“ (Queenova hardrokerska “Brighton Rock“). Glazba je istovremeno njegov bijeg od stvarnosti, ali i lijek da priguši zujanje u ušima od posljedica prometne nesreće kad je izgubio roditelje, s naglaskom na neprežaljenu mamu koja ga je uvela u svijet pjesme. Muzika pokreće njega i svijet oko njega. Ona je njegova je podloga ne samo za posao “getaway drivera“ nego i život.
“Čekaj da pustim pjesmu ispočetka…“, zaustavi Baby začas akciju zbog prekinute stvarčine. Tek kad nanovo pusti pjesmu, pankersku “Neat Neat Neat“ benda The Damned, jurnjava se može nastaviti. “OK, krenite“, zapjevuši Baby i zvuči iskreno kulerskije od lika Nicolasa Cagea u relativno sličnom momentu “Nestalih za 60 sekundi“. Takav je Baby u cijelom “Baby Driveru“, izuzev onog Wrightovog samozadovoljnog, hinjeno “cool“ početka. Kul, osobito za volanom. Ili “dobar klinac, vrag za volanom“, kako veli organizator pljački Doc (raspoloženi Kevin Spacey) kojemu Baby duguje još jedan posao da bi bili kvit, a koji će se zakomplicirati pojavom ludog pljačkaša Batsa (nabrijani Jamie Foxx) i mladićevim zaljubljivanjem u ljupku konobaricu Deboru (neodoljiva Lily James).
S iPadom u ruci i slušalicama vječito u ušima, Baby je u korak s današnjim vremenom, no zanimljivo je da mu je hobi raditi pjesme od razgovora i riječi, (re)mikseve koje pohranjuje na audiokasete, ne USB ili CD. Između (post)modernog i staromodnog vozi i ovaj mjuzikl na kotačima bez klasičnog plesanja i pjevanja. Wright pravi filmske remikse poput DJ-eva Godarda i Tarantina, s puno duhovitih filmofilskih citata, počevši od naslova koji dodaje prefiks “Baby“ Hillovu “Driveru“ (u domaćem prijevodu i naslovljen kao “Vozač“).
“Dress-code“ za pljačkaše u jednoj pljački je maska Michaela Myersa iz “Noći vještica“, no jedan od njih greškom kupuje masku Austina Powersa misleći na Mikea Myersa, u filmu se na tren ukažu kadrovi “Čudovišta iz ormara“ i “Kluba boraca“, Baby nakratko radi kao dostavljač za pizzeriju “Goodfellas“, a u akcijskom finalu grmi Queen kao u “Highlanderu“. Istovremeno s postmodernim poštapalicama, “Vozač“ njeguje “old school“ senzibilitete u smislu priče, likova, romanse i akcije, ponekad i djetinje zaneseno da se na film može staviti nalijepnica “beba u autu“.
Vidjeli smo stotine akcića/krimića s junacima kojima očusi (CJ Jones) govore da ne pripadaju svijetu kriminala, ali su prisiljeni obaviti posljednji posao da ga napuste i odvezu se daleko s voljenom djevojkom. “Samo mi, glazba i cesta“, romantična je želja Babyja i Debore, njegove srodne duše koja mu je netom nakon upoznavanja zapjevala ravno u diktafon. Osim što je Baby mlađi brat Goslingovih likova iz “Vožnje“ i “La La Landa“, on bi mogao biti i James Dean, kao i protagonist “noira“, stoga Wright uzima za pravo da presvuče kolor filter u c/b u prizoru Debore kako stoji pored T-Birda spremna na vožnju s Babyjem, makar ih hvatala policija.
“Baby Driver“ malokada skida nogu s gasa. “Crash, vroom, bang“ potjere izvrsno su režirane bez pomoći CGI-ja, posebno prva s crvenim subaruom koji se sklanja između auta slične boje na autoputu kako bi zavarao policijski helikopter. Ima tu svega, brzog i žestokog driftanja, vožnji po nakošenim zidovima, izgurivanja s ceste, zapinjanja ispod šlepera… U “Vozaču“ smo, dakle, sve više-manje već vidjeli, ali ne na ovako osvježavajući način. Ovako nešto se ne viđa u kinu svake godine, naročito ne 2017., na čijem kraju bi “Baby Driver“ mogao ponijeti titulu ponajdražeg, ako ne ponajboljeg filma. Gledajte ga i slušajte glasno.
Deb(o)ra za Deboru
“Svaka pjesma je o tebi, Baby“, govori Debora. Doista, “Baby“ se spominje u svakoj drugoj pjesmi, ukljućujući npr. i “B-A-B-Y“ Carle Thomas, prisutnoj na soundtracku filma, jednom od najboljih ove godine. No, i Debora je ima barem svoje dvije pjesme Beckovu “Debru“ i T-Rexovu “Deboru“.