StoryEditor

VISOKA DJEVOJKA Iz Rusije s PTSP-om

Piše Marko Njegić
14. prosinca 2019. - 23:15
Visoka-djevojka

EFA ne bi nimalo pogriješila da je za žensku ulogu nominirala i obje glumice iz "Visoke djevojke", ne samo Viktoriju Mirošničenko. Dakle, slično kao što je to napravila u slučaju "Portreta djevojke koja izgara". Vasilisa Pereligina je jednako sjajna poput Mirošničenko. Njihove su uloge kao prst i (natučen) nokat.

Ne bi Europska filmska akademija pogriješla ni da je film izvorno naslovljen "Dylda" (engleski "Beanpole") nominirala u više kategorija ili barem još za režiju mladog ruskog redatelja Kantemira Balagova koji je za svoj besprijekoran posao proljetos nagrađen unutar canneskog programa "Un Certain Regard".

Daroviti Balagov je sa svojih 28 godina jedan od najperspektivnijih filmaša Europe, pa i svijeta, ruski Xavier Dolan. Fascinira kako je redatelj rođen 1991., nakon raspada SSSR-a, uspio izvrsno rekreirati Rusiju, tj. Lenjingrad, prve jeseni nakon Drugog svjetskog rata.

Napravio je to realistično i filmično, s umjetničkom vizijom gotovo kakvu imaju SF filmaši oslikavajući strani svijet, samo retroaktivnom, prošlosnom, umjesto futurističkom. U oku Belagov čuva stare (Sokurov) i nove (Zvjagnicev) ruske klasike, ali i suvremene (istočno)europske art redatelje 21. stoljeća poput Bele Tarra.

Da se neke slike "Visoke djevojke" prebace iz bujnog kolora u crno-bijeli format, neko bi mogao reći da iza kamere stoji Tarr. Belagov je veliki esteta i boja igra važnu ulogu u filmu "Beanpole" koji u mizansceni i pojedinim kompozicijama kadrova, poput "Portrait de la jeune fille en feu", izgleda kao da je oživio neka remek-djela slikarstva u leći kamere direktorice fotografije talentirane Ksenije Serede.

Dominira jarko zelena, otisnuta na haljini koju odijeva Maša (Pereligina), ali i zidu stana. Nerazmazana zelena boja slijeva se sa zida (ravno u sjećanje gledatelja) kao da kaplje s kista u ruci slikara. Identičan doživljaj se prenosi kad Maša zakrvari haljinu nakon što joj poteče krv iz nosa. Kapljice crvene boje kao da su kanule s kista.

Sve to stvara bajkoviti odmak od realizma, zajedno s šterikom osvjetljenim licima i tijelima likova a la Kubrickov "Barry Lyndon", pa i ruski jezik zvuči kao nekakva uspavanka/priča za laku noć kad ga govore Masha i Ija (Mirošničenko). Smisleno s obzirom na priču.

Naime, Maša je dala Iji sina Pašku (Timofej Glazkov) da ga čuva i brine se majčinski o njemu dok se ona ne vrati iz rata. Paška je rođen na ratištu, a Maša je ostala ratovati kako bi se osvetila za smrt muža i tutnula sinčića Iji kad je ova otpuštena zbog napadaja.

Njezin napadaj snimljen u statičnom kadru otvara film i predstavlja Mirošničenko kao ruski spoj Sarah Polley, Sarah Snook i Tilde Swinton. Neobično visoka medicinska sestra iz lenjingradske bolnice stoji ukipljena, ispušta astmatične zvukove i pilji u prazno kao da je u stanju katatonije.

Kolegice su naviknute da se Ija "smrzne", no izljev njezina postkomocijskog sindroma može se dogoditi i u najnezgodnijem trenutku te doprinijeti tragediji. Nesretna Ija će se "smrznuti" prilikom igre s Paškom na podu i nehotice ga ugušiti svojim zagrljajem.

Scena je napose brutalna budući da nema reza i fiksirana kamera bez treptaja gleda u lijevu ručicu sirotog dječaka koja pokušava odgurnuti Iju i grči se dok ne utrne i zauvijek se prestane micati. Svaka od Belagovljeve dvije protagonistice pati od traume u filmu o psihofizičkom danku rata, njegovim ožiljcima na duši (itrovertna Ija) i tijelu (ekstrovertna Maša) likova, dvaju različitih odraza PTSP-a u poraću.

Rat je službeno završio, ali opsada Lenjingrada je ostavila trajne posljedice i rijetko se tko izvukao neokrznut fizički ili psihički. Ijino stanje je rezultat ozljede glave, a Maša ima trag od šrapnela na donjem dijelu stomaka zbog čega više ne može imati djecu koju očajnički želi i zato zahtijeva od Ije da joj rodi dijete.

"Nisi držala moje dijete na životu, sad ćeš mi dati novo", kaže Maša kako bi stekla osjećaj kakve-takve normalnosti i zavidala rane. "Uskoro će svemu ovom doći kraj, krećemo se prema mirnom životu", tješe se likovi u filmu koji pokazuje da rat nikad nije posve gotov u ljudima, ali i nudi tračak optimizma. "Visoka djevojka" je realistična bajka o ponovnom rođenju.

Režija pod mentorstvom Sokurova

Belagov je skrenuo pažnju na sebe prvim filmom "Bliskost", također prikazanim u canneskom programu "Un Certain Regard" gdje je osvojio nagradu FIPRESCI-ja. Mentor na studiju režije bio mu je Sokurov.

#CINEMARK

Izdvojeno