KolumneVijesti i konteksti

Višnja Starešina: Istočne ljubavi hrvatske ljevice

Piše Joomla\CMS\User\User
14. rujan 2015. - 01:59
Prije dvadeset godina američki su bombarderi imali prvi ratni nastup izvan granica NATO saveza, bombardirajući srpske položaje oko Sarajeva. Operacija se odvijala pod NATO-kišobranom, uz uporište u rezolucijama Vijeća sigurnosti.

William Pffaf, tadašnji pariški dopisnik Herald Tribunea, lista koji je slovio kao neslužbeno glasilo američke vanjske politike, tih je dana oduševljeno napisao: “Europske prijestolnice tek trebaju shvatiti poniženje u onome što se može nazvati kraj jugoslavenske igre. SAD je danas ponovno europski lider i ne postoji drugi.” No tih se dana na potezu Glamoč, Jajce, Banja Luka događalo još nešto, manje javno.

Navođenim raketama tomahawk, malo izvan mandata, američka je vojska uništila sustav veza srpske vojske u Banjoj Luci, a združene snage HV-a i HVO-a u potpisanom savezništvu s bošnjačkom Armijom BiH (Splitska deklaracija) na kopnu su stvarale preduvjete za budući mirovni sporazum, ovladavajući teritorijem i slamajući vojnu moć srpske vojske.

Savezništvo u BiH

Prema tadašnjim procjenama CIA-e, najveći dio vojne operacije, oko 80 posto, obavile se združene snage HV-a i HVO-a, koje su političkom odlukom zaustavljene pred Banjom Lukom.

Ta operacija, za koju se kasnije saznalo da se zvala “Maestral”, i to američko-hrvatsko vojno partnerstvo bilo je presudni uvjet za Daytonski mirovni sporazum. To je do danas ostalo manje-više nepoznato.
Jasno je da SAD-u nije bilo u interesu to previše isticati. Dijelom je to bilo zbog njihove daljnje politike u BiH i na jugoistoku Europe, u koju se nije uklapalo povlašteno savezništvo s Hrvatskom, a dijelom je to i razumljiv rezon velesile.

Pa neće oni podsjećati: a onda smo na Kupresu i Dinari zatekli neke nove hrvatske klince, koji su u ratu izrasli u vojnike najvišeg NATO standarda i na terenu nam donijeli pobjedu napredujući prema Banjoj Luci, brže od tomahawka.

No, pitanje je zašto hrvatska politika, kako u Hrvatskoj, tako i u BiH, do danas nije valorizirala to savezništvo i na njemu gradila svoju političku poziciju? Tim više što ni jedan strateški cilj od ratnih devedesetih do danas Hrvatska nije uspjela ostvariti bez potpore ili izravnog uključenja SAD-a.

Danas, kada su Putin i Erdogan sa svojim velikim europskim ambicijama snažno prisutni i u BIH, u Srbiji, a sve više i u Hrvatskoj, važno je razjasniti tu netrpeljivost prema jedinom pouzdanom strateškom savezniku.

Amerika je dala zeleno svjetlo

Ili, budimo precizniji, riječ je prije svega o netrpeljivosti politički lijevih vlada (nekad Račanova, a sad Milanovićeva) i politički lijevih predsjednika (najprije Mesić, a potom Josipović) i njihovih medijskih glasnogovornika.

Dugačak je popis strateških interesa hrvatske države za čije je ostvarenje američka potpora bila presudna. Ponajprije, iz pozicije djelomično okupirane i komunikacijski presječene države koja se nalazila u UN-ovu mirovnom režimu, Hrvatska bez američke političke potpore nikad ne bi uspjela ostvariti svoj teritorijalni integritet. Tadašnji američki mirovni posrednici Cyrus Vance i Herbert Okun, berući mandarine i naranče na Brijunima, dali su Tuđmanu zeleno svjetlo za vojnu operaciju “Maslenica”, bez političkih posljedica.

Tako je počelo. Nastavljeno je dosljednom ugradnjom nemijenjanja granica silom u načela američkog mirovnog procesa. Nakon rata SAD je omogućio integraciju Hrvatske u zapadni svijet, uveo ju je i u NATO i EU, slamajući blokade i krčeći balvane u pristupnim procesima.

Blokade su bile londonskog podrijetla, a balvani su stizali iz Haaga i/ili Ljubljane. SAD je osobito bio od pomoći kad je trebalo zaštititi hrvatski interes i osigurati trajnu zapadnu političku pripadnost istočnog Jadrana, tog mračnog predmeta želja svih osvajača.

Tim više je antiamerikanizam koji otvoreno pokazuju vlasti hrvatske političke ljevice na prvi pogled iracionalan. Prisjetimo se samo bivšeg predsjednika Mesića i njegovih antiameričkih ispada: u vrijeme intervencije u Iraku svojim je antiameričkim istupima prednjačio pred Rusijom i Kinom, u dva mandata usta su mu bila puna američkog imperijalizma, njegovi su strateški partneri bili i ostali na Istoku, u Moskvi i islamskom svijetu.

Milanovićev bojkot

Predsjednik Josipović činio je isto, samo ponešto sofisticiranije. Tadašnji oporbeni vođa Zoran Milanović bojkotirao je dolazak američkog predsjednika u Zagreb, jer nije volio Georgea Busha. A taj George Bush je na Markovu trgu održao govor o hrvatskom pravu na slobodu i zapadnoj pripadnosti kakav Mesić, Josipović i Milanović nikad ne bi uspjeli izgovoriti. I otvorio je Hrvatskoj vrata NATO saveza.

Svojedobno je, slijedom iskustava s hrvatskim političarima u ratnim devedesetima, američki kongresnik Dana Rorabacher fenomen hrvatskog antiamerikanizma objasnio definicijom: “Hrvati su narod koji pljuje po svojim prijateljima i ljubi dupe svojim neprijateljima.” No, problem je ipak dublji.

Odnos prema SAD-u pokazuje u kojoj mjeri hrvatsku ljevicu srce još uvijek vuče prema Kremlju, prema nesvrstanima i prema balkanskom regionu. No, nije tu ni Amerika bez grijeha.

Upravo toj nereformiranoj jugoslavenskoj komunističkoj ljevici SAD je pomogao osvojiti vlast u Hrvatskoj 2000. godine, računajući kako je za demokratsku preobrazbu dovoljno baciti partijsku knjižicu i naučiti pet fraza o ljudskim pravima. I vjerujući kako je moguć prozapadni, demokratski balkanski region.

Isto su činili u BiH, samo uz još naglašeniji politički inženjering. Stoga se definicija Dane Rorabachera može i obrnuti: “Američka administracija pokazala se kao administracija koja odbacuje i progoni svoje prijatelje da bi gurnula vlast u ruke svojim neprijateljima.”

Rezultat grijeha i pogrešaka: danas kada se na ovim prostorima, zasad mirnodopskim sredstvima (energetika, prometna infrastruktura, ulaganja, demografski učinci), ponovno vodi bitka između Istoka i Zapada, Hrvatska šalje dvostruke poruke.

Politički lijevi premijer Milanović, koji govori odličan engleski, gleda kako prije kraja mandata dovesti Ruse u Kupare, čije je strateško značenje Veljko Kadijević dobro prepoznao pa je zato tamo i gradio veliko odmaralište JNA. Gleda kako dovesti što više turskoga kapitala u hrvatske marine.

Pobjednici, pa autsajderi

Istodobno, već ostarjeli momci, koji su Prije dvadeset godina jurišajući prema Banjoj Luci stvarali uvjete za američki daytonski mir, danas iz pozicije autsajdera, člancima, tribinama, obilježavanjem obljetnica, nastoje podsjetiti na dane uspješnog savezništva.

Bilo je to vrijeme kada je službeni Zagreb znao da želi biti dio Europe i da to može samo preko Washingtona, a službeni Washington je znao da zaustavljanjem rata želi postati vodeća europska sila, a to je u tom trenutku mogao samo uz pomoć Zagreba. Današnje okolnosti s otvorenim sučeljavanjem Zapada i Istoka na ovim prostorima naprosto zovu da se savezništvo obnovi.

Pantovčak se odazvao. Valja se nadati da će to nakon izbora učiniti i Banski dvori. Jer Hrvatska je uvijek skupo plaćala istočne ljubavi i istočne zablude.

VIŠNJA STAREŠINA

#VIšNJASTAREšINA