Rukopis izvrsnog scenarista Aarona Sorkina (TV serija “Zapadno krilo“, “Društvena mreža“, “Igra pobjednika, “Steve Jobs“) prepoznatljiv je od prvog slova njegovog redateljskog prvijenca “Velika igra“, snimljena prema kontroverznim memoarima Molly Bloom iz svijeta “underground“ pokera. To je tekst kojeg sad već možemo komotno zvati “sorkinovskim“. Predstavlja nam se Molly Bloom, organizatorica tajnih partija pokera u izvanrednom tumačenju Jessice Chastain, lako moguće još jednom predložive za Oscara u kategoriji glavne ženske uloge (“Zero Dark Thirty“).

Prisjećajući se u “voiceoveru“ svojih nekadašnjih postignuća nadomak Olimpijade, Molly prezentira samu sebe kao naratorica filma. Bavila se slobodnim skijanjem, kvragu uspješno je premostila operaciju skolioze i unatoč lošim prognozama liječnika ponovno stala na skije dok joj nesreća na idućem natjecanju nije promjenila životni put i trasirala ga u drugom smjeru. “Ništa od toga nema veze s pokerom“, ironično će Molly prije nego što u sadašnjosti kao “pokeraška princeza“ dobije poziv za uhićenje od FBI-ja. Doista, nema veze s pokerom, ali ima s njom.

Heroinu filma upoznajemo kao osobu izražene karakterne odlučnosti i dojmljivosti inteligencije, nekoga za koga se može navijati i ako opstoji u sivoj zoni, svakako dopadljiviju od Marka Zuckerberga i Stevea Jobsa (“The Social Network“ i, hm, “Steve Jobs“). Istodobno s Molly, Sorkin predstavlja sebe kao redatelja privlačeći pažnju gledatelja energičnim montažnim koktelom informativnih slika i “would-you-like-to-know-more“ grafika, primjerice nakošenošću skijaške staze od 52 stupnja nalik kosini egipatske piramide.

Nije to, naravno, nešto neviđeno, dapače reklo bi se kako je Sorkin marljivi učenik “scorseseovske“ škole režije (“Dobri momci“, “Casino“, “Vuk s Wall Streeta“) kakva se posljednjih godina naveliko izučava u hollywoodskoj kinematografiji (“Američki varalice“, “Oklada stoljeća“, “Psi rata“, “Zlato“, “Infiltrator“) i da je dobro prostudirao “flashback-flashforward“ strukturu “Društvene mreže“ Davida Finchera za čiji je adaptirani scenarij pozlaćen Oscarom.

U uvodu filma “Molly's Game“ Sorkin je raširio karte na stolu i pokazao kako će igrati, iako nije još uopće snimio jednu jedinu partiju pokera. Pritom neće djelovati poput blefera niti da se prvi put nalazi iza kamere u ulozi režisera, a poslovično je suveren u tekstu kojeg Martin Scorsese, David O'Russell, Adam McKay i ostali redatelji filmova navedenih u posljednjim zagradama nisu sami sebi pisali. Neke Sorkinove/Mollyne riječi – “vertikaliziran“, ako se ne varamo - čak će i njezin newyorški odvjetnik Charlie Jaffey (suvereni Idris Elba) poželjeti potražiti u rječniku.

A poslušajte samo ovu Sorkinovu/Mollynu rečenicu: “Stvarnost vam se prikrade kao plima“. Ili, još bolje, kad junakinja opiše koliko je uvučena u “underground“ svijet pokera, ruske i talijanske mafije: “Toliko sam duboko u tami da bih mogla vaditi naftu“. Sjajno! Riječi teku prirodno poput rijeke u krajnje razgovorljivom filmu, drukčijem od svega na recentnom kinorepertoaru - dijalozi su takoreći non-stopni, monolozi također, najduži je izgovorio Elba, a nije za baciti ni onaj jako dobrog Kevina Costnera kao Mollyna oca psihologa u sceni “tri godine terapije u tri minute“ privatne seanse na otvorenom.

Režija je samo trebala u tu rijeku uskočiti i pustiti da je nosi. Sorkin je to i napravio. Na dinamično otvaranje filma naslanja se impresivan prikaz gradnje Mollyna poluilegalnog imperija, od konobarenja do uloge hostese i (su)organiziranja pokera s “celebrityjima“ (filmske i rock zvijezde, režiseri, reperi, boksači). Prikaz pokeraškog svijeta veoma je precizan, no ovo nije pokeraški film, budući da je Sorkin fokusiran na igračicu Molly koja je isprve “guglala sve nepoznate riječi“ i “samo slušala“, dakle ne na samu igru.

Zahvaljujući Sorkinu i Chastain, Molly se gradi kao epski lik, možda i zato što se zove kao protagonistkinja Joyceova epskog “Uliksa“, citiranog u filmu uz “Vještice iz Salema“. Chastain glumi grudima i nogama, ali i pameću, gledamo je koliko i slušamo. Iako se markantna Molly odijeva kao “Cinemaxova verzija nje“, njezina inteligencija je stimulativna poput bujnih dekoltea i seksi najlonki kakvima defilira kroz mizanscenu muški dominantnog svijeta, svaki idući put sa sve manje krpica na sebi, ali s više fajterskog instinkta za preživljavanje u sebi.

Molly ne igra poker, kamoli onaj na skidanje, no Sorkin je filmom razodjenuo industriju moći i njezine moćnike, odnosno njihovo tretiranje žena poput nje. Šef iskoristitelj, igrači koji seksualno žele Molly i prijete da će je uništiti shvativši da ju ne mogu imati, disk pun slavnih faca i podataka kompromitirajućih po njihove karijere, njezina inicijalna šutnja, tj. zataškavanje, ali i otkrivanje nekih imena… Zvuči poznato? Tekstualan film ispao je neočekivano kontekstualan i relevantan od premijere na Toronto festivalu u rujnu do danas, kad su se okrenule karte i Weinsteinovo prljavo rublje izašlo na vidjelo.